Psihologinja Dubravka Svilar Blažinić - o ograničenju brzine na 115 kn

U medijima se ovih dana pojavila informacija da Europska Komisija razmatra mogućnost ugradnje limitatora koji bi ograničili brzinu svih vozila na maksimalno 115 km/h. Za PSIHOportal komentira psihologinja Dubravka Svilar.Blažinić

Prijedlog uvođenja limitatora pojavio se prije nekog vremena sa idejom da se ugradnjom dodatnog uređaja u automobile onemogući postizanje velikih brzina i na taj način pomogne većoj prometnoj sigurnosti. Ukoliko bi se prijedlog usvojio, čak se zamislilo i da se ugradnja u nove automobile obavlja serijski. Prijedlog je naišao na otpor proizvođača automobila (u čemu u Europi prednjači Njemačka), ali i različitih stručnjaka koji smatraju da problem prevelike brzine treba drugačije riješiti. Razmišljanja su da se uvedu senzorni aktivatori, kao što već postoji vezano za sigurnosne pojaseve (automobili novijih generacija imaju ugrađene senzore koji zvučno signaliziraju ukoliko se ne zakopča pojas, a u nekim automobilima postoji i blokada kretanja dok se ne zakopča pojas). Također navigacijski uređaji već imaju u sebi ugrađene senzore u sklopu programa za pojedine države koje su obuhvaćene navigacijskim sustavom, a koji se aktiviraju treperenjem crvene lampice na uređaju kada se pređe dozvoljena brzina u području kroz koje se prolazi.

Ugradnja limitatora ima svoje dobre i loše strane. Svakako bi pridonijeli smanjivanju brzine, ali bi izazvali i dodatni otpor dijela vozača koji smatraju da vozačko ponašanje treba kontrolirati na drugi način te da bi svaki vozač trebao biti svjestan situacije i procijeniti rizik vožnje.

psihoportalTijekom proteklih godina unutar na razini EU u sklopu određenih projekata prati se i istražuje sigurnost u prometu, faktori koji utječu na izazivanje nesreća, predlažu se aktivnosti za smanjivanje ne samo broja nego i uzroka nesreća. Osnovni uzroci nesreća podijeljeni su u 2 skupine faktora rizika: unutarnji – koji ovise o karakteristikama vozača (nepažnja, uzimanje alkohola i/ili lijekova, umor, brzina vožnje, držanje razmaka)i vanjski – neovisni o vozaču (pogreške drugih, uvjeti za vožnju, tehnički nedostaci). Vožnja automobila je vještina. Nakon početne edukacije, vježbanjem i praksom razvijamo i pojačavamo kvalitetu naučenog. Za vožnju automobila potrebno je imati određene sposobnosti (senzorne sposobnosti, psihomotorne sposobnosti, kognitivne sposobnosti, osobine ličnosti, emocionalni faktori, te faktori psihofiziološkog stanja. Potrebno je imati primjerene senzorne, psihomotorne i kognitivne sposobnosti kako bi se moglo voziti. ( vid i sluh su naša 2 najvažnija osjeta. Osobe sa senzornim poteškoćama uz adekvatna medicinska pomagala mogu voziti i pratiti uvjete vožnje ukoliko imaju primjerenu razinu mentalnih i motoričkih sposobnosti). Osobine ličnosti i emocionalni faktori utječu na kvalitetu vožnje. Faktori psihofiziološkog stanja su faktori koji najviše utječu na uspješnost vožnje.

Prometni sustav je složeni dinamički sustav koji od vozača traži da bude svjestan situacija u kojima se nalazi percepcijom elemenata u okolini, unutar vremena i prostorauz razumijevanje njihovog značenja te projekcije njihovog stanja u blisku budućnost.Utvrđeno je da je vozačev stav u odnosu na vlastitu vozačku vještinu direktno povezan sa stupnjem rizika koji je spreman preuzeti u vožnji. Nisu svi vozači u svakom trenutku spremni na takvu procjenu, a dio njih u takvoj procjeni sustavno griješi, i to najčešće zbog biološke, socijalne i emocionalne nezrelosti, osobina ličnosti: sklonosti rizičnom ponašanju, nedostatka vozačkog iskustva te motivacijskih razloga: sklonosti užitku, želji za dokazivanjem.

Ciljevi današnje obuke vozača su prvenstveno kontroliranje vozila i vladanje prometnom situacijom,a usmjereni su pretežno na stjecanje znanja i vještine upravljanja vozilom. Trenutni način obuke vozača ne sprječava disbalans kritičnih čimbenika nego ga čak i može stimulirati. Vozači ne uče kako procijeniti stupanj do kojeg su savladali određene vještine i što još trebaju razviti i u kojoj mjeri. Glavni način prevencije nesreća je kroz informiranje i edukaciju. Edukacija bi trebala krenuti u osnovnoj školi učenjem prometnih pravila i poželjnog ponašanja u prometu. Nadalje, važna je edukacija i trening samih vozača, informiranje javnosti putem medija te provođenje prometnih zakona (detekcija prekršaja i tehnike provođenja). Nažalost, najčešće se kažnjavaju posljedice vožnje (učinjen prekršaj koji je doveo do nesreće), a ne način vožnje koji je u suprotnosti sa sigurnošću (prolazak kroz crveno, brza vožnja. Vozači procjenjuju kako postoji mala vjerojatnost da će ih policija otkriti odnosno mala je vjerojatnost kazne pa riskantna vožnja počinje biti svakodnevica na cestama.

Ugradnja limitatora je, iako moguća, zbog otpora i vozača, ali i drugih elemenata prometnog sustava, teško izvediva. Kao alternativu bili bi poželjno barem uvesti mogućnost ugradnje senzora (zvučnih ili svjetlosnih), koji bi vozaču signalizirali prekoračenje brzine i time ga motivirali opreznijoj i sigurnijoj vožnji. Sigurna vožnja zahtijeva ljubaznost prema drugima, razumijevanje prometnih pravila, primjenu dobre prosudbe situacije, sposobnosti za prepoznavanje opasnosti, te preuzimanje odgovornosti za svoje postupke.

Članak prenesen s Psihoportala.

Komentiraj...
natrag na vrh ▲
Ned, 23. 04. 2017 10:05