Psihološka pomoć osobama s invaliditetom - prenosimo s Psihoportala

Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinačno ili grupno, a usmjerene su obično na prevladavanje stresnih situacija, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajućih emocija (autorica mr. sci. Nada Anić).

U razmatranju potrebe da se psiholozi bave osobama s invaliditetom može se poći od saznanja da se pojedinci značajno međusobno razlikuju, bez obzira kojoj skupini pripadaju ili od koje su bolesti oboljeli. Neki će zatražiti psihološku pomoć; neki će je trebati, ali je nikad neće tražiti; a neki će je izrazito odbiti.
Potreba za vrstom pomoći koju pruža psiholog zavisi ne samo od psihičkog i fizičkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što psiholog može i komu treba.

Kao i u svim drugim skupinama i među osobama s tjelesnim ograničenjima postoje pojedinci koji smatraju da trebaju sami prevladati svoje poteškoće te da im u tome nitko drugi ne može biti od koristi.

Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinačno ili grupno, a usmjerene su obično na prevladavanje stresnih situacija, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajućih emocija.

Posebno se naglašava potreba za psihološkom pomoći kod kroničnih bolesti i stanja koja bitno utječu na kakvoću života, nalažu promjenu životnog stila i nameću razna ograničenja. Psihološka pomoć je usmjerena na prihvaćanje bolesti i disfunkcionalnost te na prevladavanje pratećih emocionalnih stanja. Najčešće su to tuga, depresivnost, ljutnja, očaj i slično. U raznim fazama bolesti ili stanja nakon povreda psihološke intervencije su usmjerene na ciljeve i sadržaje koji su tipični upravo za tu fazu i odvijaju se određenim redom.

Rad psihologa s osobama s invaliditetom može biti usmjeren na bilo koji problem (osobni, emocionalni, interpersonalni). Takav rad mogli bismo označiti kao rad na prilagodbi neke osobe na vlastita ograničenja i teškoće. Mogli bismo ga najkraće opisati paradigmom: KAKO DA LAKŠE ŽIVIM SA SVIM ONIM ŠTO NE MOGU?

Drugo važno područje u radu psihologa moglo bi se označiti paradigmom: KAKO DA SE USMJERIM NA ONO ŠTO MOGU I DA TO POBOLJŠAM?

Treće moguće područje rada psihologa je na poticanje pojedinaca s ograničenjima i hendikepima da otkrivaju i razvijaju potencijale koje nisu koristili prije bolesti ili povrede. To područje rada mogli bismo opisati paradigmom: KAKO DA PRONALAZIM I USAVRŠAVAM SVE ŠTO MOGU?

Percepcija i procjena samog sebe preusmjerava se s deficita i ograničenja na prepoznavanje drugih, ranije neotkrivenih ili nekorištenih potencijala.

U psihologiji je odavno poznato da su ljudski potencijali znatno raznovrsniji i bogatiji od iskorištenih. Ima mnogo razloga i subjektivnih i objektivnih koji na to utječu. I samo je obrazovanje i izbor zanimanja usmjeren prema "specijalizaciji" za neko područje. Mnogo energije i vremena trošimo da bismo usavršili znanja i vještine na odabranom području. Tako i ne razmišljamo što bismo još mogli uspješno savladati. Prema nekom idealnom konceptu ljudi imaju podjednake potencijale za razvoj raznih sposobnosti i vještina za svestranost. Praksa nas uči da ljudi većinom odabiru usmjerenost, a ne svestranost.

Naravno da takvo istraživanje i usmjerenost na otkrivanje i korištenje novih potencijala pojedinci mogu ostvariti i ostvaruju i bez psihologa. Psiholog može pomoći kod neodlučnih, pasivnih, malodušnih ili onih koji sebe vide prvenstveno kao osobu s ograničenjima.

Značajna pomoć u takvom nastojanju mogu biti drugi ljudi sa sličnim iskustvima, članovi udruge s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama s invaliditetom, te osobe s pozitivnim iskustvima u pronalaženju novih mogućnosti.

(Glasilo HUPT, autorica mr. sci. Nada Anić)

izvor: uosis.hr
Komentiraj...
natrag na vrh ▲
Sri, 18. 10. 2017 05:48