Dr. Dragutin Ivanec - O boli

O "Psihologiji boli", Psihoportal je razgovarao s dr.sc. Dragutinom Ivanecom, s Odsjeka za psihologiju s Katedre za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu o manje poznatom području psihologije, "Psihologiji boli".

1. Molimo da ukratko pojasnite čime se bavi psihologija boli?

Mogla bi se navesti dva opća područja, cilja u kojima se psiholozi bave osjetom boli. Jedan je cilj znanstveni, spoznajni, gdje se želi saznati što sve i na koje načine može odrediti konačni ishod – doživljaj fizičke boli. Primjerice, može li se jačina boli promijeniti ako se osobu koja trpi bol nasmije i razveseli, ili hoće li bol postati jača ako je izazove nepoznata osoba. Ako se i nađu veze između ovakvih situacija, naravno psiholozima je od interesa i shvatiti mogući mehanizam takvih odnosa. Drugi cilj je primarno zdravstveni, gdje se pokušavaju ublažiti štetne posljedice dugotrajne, tj. kronične boli, od koje pati relativno veliki dio populacije. U psihološkom smislu kronična bol postaje problem i izvan samog osjeta boli i neugode. Kronična bol postaje problem i za općenito normalno funkcioniranje, pa se psihologija u tom kontekstu njome bavi najčešće u okviru teorijskog pristupa bihevioralno kognitivne terapije.

2. Kakva je veza između boli i ostalih osjetno perceptivnih sustava?

Osjet boli samo je jedan od osjetnih sustava, a svi imaju istu svrhu – što bolju prilagodbu pojedinca okolini. Ono što osjet boli u određenoj mjeri razlikuje primjerice prema vidu, sluhu, dodiru, jest istaknuta zaštitnička uloga. Bol nas upozorava na štetne posljedice interakcije s okolinom ili pak patološke procese u samom organizmu. Svi osjetni sustavi imaju tu istu osnovnu svrhu, ali je kod boli ona najistaknutija. Kako su pokazali neki rijetki slučajevi, osobe kongenitalno neosjetljive na bol relativno rano su umirale od posljedica ozljeđivanja, upala, koje nisu na vrijeme uočile jer nije bilo osjeta boli. Druga istaknuta karakteristika osjeta boli jest da ga se može razmatrati i kao motivacijsko i emocionalno stanje, a ne samo osjetno. Kada se bol pojavi pojedinac je skoro bez iznimke vrlo motiviran za različita ponašanja, što pak uglavnom nije posljedica kod ostalih osjeta. Nadalje, uz nastanak osjeta boli redovito se javlja i emocionalno stanje, a sve to skupa jest motivirajuća situacija. To su osnovne razlike ovog osjetnog sustava prema ostalima.

3. Može li se mjeriti doživljaj boli?
Psiholozi, od samih početaka razvoja psihologije kao znanosti pokušavaju u okviru psihofizike mjeriti osjete. To se pokušava i s doživljajem boli, kako u području psihofizike tako i izvan tog okvira. Sve poteškoće koje postoje pri mjerenju atributa kod ostalih osjetnih sustava postoje naravno i kod boli. S dodatkom da je kod boli situacija još kompleksnija. Ta kompleksnost proizlazi iz činjenice da se pri mjerenju jačine boli teško može, da kažem statistički, parcijalizirati emocionalno stanje. Je li stvarno jače boli kada nam na prst stane nepoznata osoba? Bez obzira na takve i slične poteškoće, bol se mjeri, kako u istraživačkom tako i u zdravstvenom okruženju. Najčešće mjere su brojčane skalne procjene od 7-10 skalnih vrijednosti. Ono što je kod mjerenja boli dodatno prisutno, redovito se pita za jačinu boli ali i jačinu neugode, jer se pokazalo da čisti intenzitet osjeta i neugoda nisu sasvim iste mjere (potonja je više zasićena emocijama). Često se, naročito u istraživačkom kontekstu, koriste i neke objektivne fiziološke mjere jer se pokazalo da su u korelaciji s pojavom i intenzitetom boli. Iako su dosta nespecifične, ponekad su vrlo korisne, naročito u slučajevima kada se želi provjeriti jesu li procjene o jačini boli možda odraz ne samo izazvanih osjeta već možda i socijalno poželjnog ponašanja. Ima i nekoliko upitnika kojima s pokušava doznati kako o trenutnoj jačini i kvaliteti boli, tako i o općoj bolnoj osjetljivosti.

4. Postoje li razlike među ljudima obzirom na doživljaj boli?
Ljudi se razlikuju npr. u slušnoj osjetljivosti. Kada se kaže da je prag slušne osjetljivosti nula decibela, onda se iza toga krije dogovorena vrijednost prosječnog praga slušne osjetljivosti kojoj je pridodana vrijednost nula. Naravno da ima onih koji će osjetiti i slabije zvukove, ali i onih kojima će trebati 20 decibela da bi tek nešto zamijetili. U tom smislu postoje i razlike u pragu boli. Naravno, izraženije. Razlog toj dodatnoj izraženosti leži u činjenici da je iskazivanje boli socijalna kategorija, te da se prema tome ljudi više razlikuju nego po operativnim karakteristikama osjetnih sustava. Primjerice, veće se razlike opažaju u toleranciji boi (npr. koliko dugo su osobe spremne trpjeti bol) nego u pragu boli. Individualne razlike u bolnoj osjetljivosti su relativno puno istraživanje: od kulturnih razlika, rasnih, iskustvenih, spolnih. Treba reći da u tom smislu rezultati nisu sasvim jednoznačni i ne može se reći da se radi o stabilnim i dokumentiranim razlikama koje bi imale svoju stabilnu objašnjivu osnovicu. Primjerice, za osobe koje su imale više iskustva s boli u životu, ne može se dobro predviđati koliko će ubuduće biti osjetljive na bol. Od individualnih razlika najviše su istraživane one među spolovima. U razgovoru s kolegama ili prijateljima redovito sam čuo dvije hipoteze o spolnim razlikama, a koje su hipoteze bile vrlo dobro i „dokumentirano" branjene od zagovornika. Tako su muškarci primjerice manje osjetljivi jer su „jači", „čvršći", „stoički odgojeni". Druga strana će reći da su žene manje osjetljive jer su inokulirane bolnim doživljavanjem koje je češće kod njih nego kod muškaraca (jer rađaju, jer periodički redovito trpe bol i sl.). Treba reći da niti jedna niti druga hipoteza nema jasnu potvrdu. Sasvim statistički, i sasvim općenito, kada bi se trebao donijeti zaključak tko je osjetljiviji, onda bi se temeljem dosadašnjih istraživanja moglo reći da su to žene. Ali su ti efekti slabi, a u eksperimentalnim uvjetima takve su razlike samo kod izazivanja boli mehaničkim pritiskom i strujom. Dosta je velika mogućnost da su takve razlike primarno nastale zbog usvajanja rodnih uloga, a ne razlika u karakteristikama osjetnog sustava.

5. Postoji li veza između nekih psihičkih procesa i boli?
Treba spomenuti da i kod drugih osjetnih sustava postoji veza neosjetnih psihičkih procesa i efikasnosti funkcioniranja osjetnog sustava. Primjerice, neadekvatno očekivanje, distrakcija pažnje, različiti kontekstualni znakovi mogu narušiti točnost vidne percepcije. Ono što je interesantno, pa pomalo i paradoksalno, to isto, pa čak izraženije vrijedi i u području boli, bez obzira na iznimnu, već spomenutu, protektivnu ulogu osjeta boli. Činjenica jest, da se može odvratiti pažnja s osjeta boli, pa čak i s jake boli. Istina, neće takva psihička udešenost dovesti do potpuno bezbolnog stanja, ali će bol biti slabija ako se uspijemo usmjeriti na nešto drugo. Poznata je i stresna analgezija, gdje u situacijama jakog stresa i jače ozljeđivanje kod ljudi može biti potpuno neopaženo. Dakle, određena stanja poput očekivanja, učenja, jakih emocija mogu biti čimbenik doživljaja boli. Treba jasno reći da takvi utjecaji nisu univerzalni, da bol nije moguće uvijek promijeniti ako se mijenja neki od tih psihičkih procesa. Ali postoji mogućnost.

6. Kako psiholozi tumače vezu između placebo efekta i boli?
Treba prije svega reći da psiholozi nisu jedini, a ja bih rekao niti najdominantniji istraživači placebo efekta u području boli. To je jedno par excellence interdisciplinarno područje gdje psiholozi imaju zapaženu ulogu. Stoga su i tumačenja placebo efekta redovito takva da uključuju interdisciplinarne varijable. Placebo efekt u području boli dobro je dokumentiran istraživačkim rezultatima. Radi se o realnim promjenama u doživljaju boli zbog tvari ili postupaka koje u teorijskom smislu nemaju analgetski efekt. Zašto bi se u slučaju, kada se primjerice ruka namaže neaktivnom kremom, a kaže se da je jak analgetik, bolno podraživanje doživjelo slabijim, nema jasnog odgovor samo u psihološkim varijablama. Nisu utvrđene neke crte ličnosti za koje bi se pouzdano moglo reći da su povezane s pojavom ili izraženošću placebo efekta. Nema posve potvrđenog i nedvosmislenog objašnjenja placebo efekta niti drugim varijablama. Za sada je najdominantnije tumačenje ono koje se zasniva na pretpostavci o lučenju endogenih opijata u centralnom živčanom sustavu za vrijeme placebo tretmana. Endogeni opijati, kako je poznato, imaju analgetski učinak (slično kao i egzogeni opijati). Električno podraživanje nekih mozgovnih područja dovodi do analgezije, a pokazalo se da se tada i luče endogeni opijati. Očekivanje efekta nekog tretmana (krema na ruci), izgleda da dovodi do aktivacije mozgovnih struktura koje sudjeluju u procesiranju boli i da je ta aktivacija povezana s lučenjem endogenih opijata. Jer, kada se u situacijama izazivanja placebo efekta u organizmu nalazi naloxon (antagonistička tvar opijatima) placebo efekt izostaje. To je istina indirektan, ali jasan pokazatelj, da psihički procesi poput očekivanja mogu unutarnjim mehanizmima regulirati količinu živčane aktivnosti koja dolazi iz receptora za bol, tj. smanjiti je.

7. Kada ste se Vi osobno počeli baviti područjem psihologije boli i što vas je motiviralo za ovo područje psihologije?
Od početka svog znanstvenog rada bavim se područjem osjeta i kontekstualnim učincima koji mogu modificirati osjetno funkcioniranje. Igrom slučaja naišao sam na neke radove gdje sam vidio da je područje osjeta boli još više pod utjecajem konteksta nego što je primjerice to sluh. Tako smo počeli razvijati aparaturu za eksperimentalno izazivanje boli i kada smo je imali mogli smo početi istraživati to područje utjecaja podražajnog konteksta na osjet boli. Dakle, krenuo sam iz područja psihofizike. Intrigantnost područja motivirala me da idem i šire od područja psihofizike.

8. U kojoj mjeri se psiholozi u Hrvatskoj bave područjem psihologije boli i gdje smo tu u usporedbi sa europskim i svjetskim trendovima u ovom području psihologije?
To ne mogu točno ocijeniti, jer iskreno ne poznajem dobro tko se čime točno bavi. Koliko znam, aktivno se s ovim područjem, u eksperimentalnom smislu bavi vrlo mali broj psihologa (dvije doktorantice su pri kraju izrade svojih disertacija iz područja psihologije boli). U zdravstvenom okruženju poznajem samo jednu kolegicu koja je pokušavala nešto istraživati u području kronične boli i odnosa psiholoških faktora i prilagodbe na kroničnu bol. Ostalo ne znam. Prostora za psihologe ima, iako je u području doživljaja boli dominantan biološki model, odnosno tretman boli u okviru medicine.

Dr. sc. Dragutin Ivanec rođen je 1965. godine u Kladarama. Dodiplomski studij psihologije završio je u Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1989. godine. Na istom fakultetu je magistrirao (1994.) i doktorirao (2002.). Od 1990. godine zaposlen je na Odsjeku za psihologiju pri Katedri za eksperimentalnu psihologiju. 2005. godine izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta, a 2010. godine u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu nositelj je obaveznih kolegija Psihologijski praktikum I, Statistika u psihologiji I i II te izbornih kolegija Psihologija boli, Izvori i pretraživanje psihologijske literature te Složeni nacrti istraživanja.
Predavao je na nekoliko fakulteta i visokih škola: na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu, na Visokoj školi za sigurnost na radu u Zagrebu, Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru te na Filozofskom fakultetu u Osijeku pri Katedri za psihologiju.

Do sada je objavio 27 znanstvenih radova (od čega osam iz područja percepcije boli), četiri priloga u knjigama iz područja zdravstvene psihologije i dvije stručne studije. Suautor je jednog sveučilišnog udžbenika. Sudjelovao je na više od četrdeset međunarodnih i domaćih znanstvenih i stučnih skupova. Znanstveno-istraživački interes veže uz područje osjetne psihologije (utjecaj podražajnog konteksta na intenzitet osjeta i vrijeme reakcije) te psihologije boli. Član je Hrvatskog psihološkog društva i Hrvatskog ergonomijskog društva.

Više informacija

natrag na vrh ▲
Pon, 26. 08. 2019 03:27