Transpersonalna psihologija - 4. nastavak priče kolege Milana Mirkovića

„PONAJPRIJE ŽIVOT“ – TRANSRACIONALNI JE UVID (4)

Parafrazirajući popularnu Trumpovu maksimu „America first“, na nekoj drugoj razini vrijednosti možemo ustvrditi: ponajprije Život, Život na prvom mjestu, Život je prvi,... Drugim riječima i kako je to svojevremeno, čini mi se, i sam Einstein izjavio, a mi se u potpunosti s time slažemo – Život je najviša vrijednost i njoj su podložne sve druge vrijednosti.

Polazeći od navedenog, etičkog, ali i svakog drugog stajališta, ideja da svaka žena koja u svojoj utrobi nosi plod Života ima slobodu izbora hoće li ili neće uništiti svoje živo a nerođeno čedo, najpogubnija je među samouništavajućim mislima koja je prošla ljudskim umom u čitavoj povijesti njegovog nastajanja do danas.

U ljudskoj je povijesti, osobito skorijoj, abortus bila legitimna rabota, poprimajući povremeno i epidemijske razmjere. Etičko opravdanje, čak i eminentnih društveno-političkih i zdravstvenih entiteta, svodilo se je na tezu da nerođeno dijete nije punopravno i života dostojno biće te da stoga pobačaj nije čedomorstvo. Danas je barem to, konačno, neupitno utvrđeno i prihvaćena je činjenica da Život započinje u trenutku začeća. Slijedom navedenog, a ne ulazeći u pravnu regulativu (koja mi je nepoznata) - ubojstvo je svako lišavanja života ljudskog bića (osim, dakako, u medicinski opravdanim slučajevima), neovisno o tome gdje se postavi vremenska granica počinjenja tri dana, deset tjedana, tri mjeseca, tri godine ili bilo koliko vremena nakon začeća – svejedno, uvijek se radi o živom ljudskom biću i njegovo lišavanje života je ubojstvo.

Vračajući se na osnovnu nit današnje teme, reći ću da sam svjestan žestokih sučeljavanja koja se na tu temu vode u javnosti (tko tome može izbjeći?!). Ovdje ćemo se ograditi od tog diskursa, obzirom da se tu radi o sukobu paušalnih vrijednosnih sudova koji se mahom generiraju po dihotomiji vjernici – ne-vjernici (laici, agnostici i ateisti), ljevičari – desničari, ili se u najboljem slučaju radi o neslaganju stručnjaka, mahom liječnika, različitih moralnih uvjerenja (sjetimo se liječnika s prizivom savjesti kad se radi o stavu prema prakticiranju abortusa), a da se pritom gotovo nikad ne iznose valjani i elaborirani argumenti za i protiv.
Dakako da tako radikalan stav, kao što je onaj izražen na samom početku ovog napisa, zahtjeva podrobniju argumentaciju pa ću u tu svrhu iznijeti nešto teoretskih postavki iz perspektive Transpersonalne psihologije.

Evolucijski put čovjeka je vrludav i trnovit, a razvojne napretke iliti pozitivne pomake svijesti čovjek nerijetko doseže nakon katastrofičnih događaja koji su često posljedica njegovog djelovanja. Kad se ontogenetskog pristupa tiče, tijek ljudskog razvoja intenzivno izučavaju razvojni psiholozi i sami podložni razvojnim procesima spoznaje.

Za početak ću se ukratko osvrnuti na razvojnu strukturu i na vrijednosti koje sukcesivne i sve više razine svijesti sa sobom donose.
Dva se osnovna pojma razmatraju kad se govori o razvojnoj strukturi svijesti: 1) linija (pravac, smjer, struja) svijesti, i 2) razina svijesti.

1) Pojam linija svijesti se je mijenjao s poviješću istraživanja ljudskih sposobnosti. Primjerice, Piaget je svoju ljestvicu kognitivnog sazrijevanja smatrao temeljnom linijom ljudskog razvoja, a sve ostale – popratnim ili pomoćnim linijama koje su zavisile od kognitivne. Kasnijim istraživanjima su različiti razvojni teoretičari „otkrivali“ i druge linije razvoja, a svaki je autor svoju liniju također smatrao osnovnom (ostale su eventualno uzimane kao epifenomen unutar „njihove linije“ razvoja). Tako se danas, osim o kognitivnoj, govori i o drugim inteligencijama – emocionalnoj, moralnoj, interpersonalnoj, psihoseksualnoj, lingvističkoj, duhovnoj,... (znatiželjnima će biti od koristi konzultirati Teoriju višestrukih inteligencija Howarda Gardnera). Različiti autori navode do 12-tak razvojnih linija svijesti. Navedene linije su relativno (ali samo relativno!) neovisne: razvijaju se različitom brzinom, mogu se križati, nadopunjavati, nazadovati, itd. Drugim riječima, razvojne linije nisu potpuno nezavisni moduli, niti su one linearne, niti ravnomjerne – jedne mogu zaostajati za drugima, krivudaju, isprepliću se i nadopunjuju. Tako bez većih teškoća možemo naići na osobe koje su veoma razvijene u nekim linijama, recimo kognitivnoj, a ne toliko ili sasvim slabo u drugim, primjerice moralnoj ili psihoseksualnoj. Iz istog razloga npr. osoba visokorazvijene kognitivne inteligencije ne mora neminovno biti mjerilo i za vrijednosti u drugim razvojnim linijama, konkretno - ne na ljestvici moralnosti. Ipak, među svima njima, smatra većina razvojnih psihologa, za razvoj svijesti kognitivna linija razvoja ima posebnu težinu: ona je neophodna za razvoj većine drugih linija, no (važno je naglasiti!) – sama po sebi za tu svrhu nije dostatna.
Radi zornijeg i sveobuhvatnijeg prikaza razvoja neke osobe, neki autori predlažu izradu „psihograma“ s ucrtanim vrijednostima svih razvojnih linija.
Wilber (2000) je gornji proces metaforički predstavio predodžbom planine na koju se više penjača uspinje s različitih polazišta. Penju se na istu planinu, ali se njihovi putovi razlikuju, a različiti su im stoga i svjetobrazi: neki su putovi sad strmiji a potom ravniji, a drugi suprotno; neki su sad šumovitiji a zatim slijede proplanci, dok su drugi drugačiji; jedni su stjenoviti, a pred drugima se gudure, itd. Putovi im se mogu ponekad i križati, nadopunjavati, a mogući su i padovi. Konačan im je cilj ipak uvijek isti: dosegnuti vrh planine.

2) Razine razvoja odnose se na stupnjeve koje su različiti pojedinci uspjeli dostići na svom razvojnom putu (u prethodnom primjeru to bi značilo – do koje se je razine planine netko uspio popeti). Poput penjanja po ljestvama postavljenim uza zid, svaka viša prečka omogućava sve šire vidike, sve potpuniji svjetobraz - uočavanje sve viših vrijednosti. To zvuči logično, no u praktičnom životu ljudi se teško mogu složiti kad se treba usuglasiti u stavovima: koje su vrijednosti više a koje niže, što je ispravno a što krivo, što je bolje a što gore. To je i razumljivo jer svatko može braniti samo onaj stav koji odgovara njegovom dosegu (njegovoj razini svijesti), a kad bi netko imao uvida u vrijednosti više razine od one na kojoj se u nekom trenutku nalazi, on se u stvari ne bi više ni nalazio na razini čije vrijednosti aktualno brani, već na višoj.

Stoga, da bi se došlo do nekakvog prihvatljivog koncenzusa o tome „što je više, a što manje“, oslonit ćemo se na nekoliko od mnogih rezultata istraživanja desetaka razvojnih psihologa:

- razine svijesti postoje tek kao strukturni potencijali zadani u visokoorganiziranoj živčanoj masi, a kojom će se brzinom oni razvijati zavisi od pojedinca do pojedinca. Drugim riječima, teoretske razine svijesti su samo prostor u kojem se valoriziraju različiti stupnjevi razvoja u pojedinim linijama razvoja,
- razvoj se odvija stupnjevito (gotovo svi razvojni teoretičari slažu se u tome),
- svaki sljedeći, viši stupanj, temelji se na složenijoj strukturnoj organizaciji koja sa sobom donosi kompleksniji osjećaj identiteta, drugačije potrebe, viši moralni stav, itd. Drugim riječima – razvoj ide od grubog prema sve suptilnijem, tj. što je viša razina razvoja (u bilo kojoj liniji) to je viši i stupanj svijesti. Za ilustraciju navedimo kako je za razvoj ega (selfa) karakteristično psihološko funkcioniranje koje ide od egocentričnog preko sociocentričnog i svjetocentričnog do kozmocentričnog (Howard Gardner: „Čitav tijek ljudskog razvoja može se promatrati kao neprekidno opadanje egocentrizma“); hijerarhija potreba (Maslow) ide od osobnih potreba (fiziološke potrebe i osobna sigurnost) preko potreba pripadanja do samoaktualizacije i samotranscendencije; moralni osjećaj (Kohlberg) ide od magičnih želja, poslušnosti i hedonizma, preko individualnih prava do savjesti i načela te univerzalno-duhovnih osjećaja, itd.
Važno je naglasiti da novodostignute razine razvoja ne anuliraju prethodne, niže razine, već ih osoba -„penjač“ jednostavno nadilazi (transcendira) i uključuje u svoju strukturu. Iz tog razloga osoba na nekoj imaginarnoj „X“ razini razvoja ima zoran uvid u sadržaj svih nižih razina koje je do sada savladao, ali nema pojma o sadržaju novih, viših razina koje još nije dostigao (a kojima u svom razvoju prirodno teži). Po istom principu će osoba koja je na višoj razvojnoj razini s lakoćom razumjeti stavove i vrijednosti neke druge osobe koja je na nižem razvojnom stupnja, ali ne i suprotno (tj. osoba nižeg razvoja nije u stanju shvatiti vrijednosti i stavove nekoga tko je dostigla višu razvojnu razinu). Navedeno je sasvim u skladu s Dunning-Krugerovim efektom.
Jedna od posljedica navedene stvarnosti su nepomirljivi svjetonazori koji su osnovni izvor nerazumijevanja i sukoba među pojedincima, grupama pa i institucionaliziranih zajednica.

Oni koji su dostigli najviše strukture razvoja svijesti, često navode život kao najvišu ljudsku vrijednost. Npr. Clare Graves u svojem 8-stupanjskom Sustavu vrijednosti navodi karakteristike osoba najviše psihološke zrelosti (pripadaju VIII. stupnju izvrsnosti): „...oni vide svijet u opasnosti, teže isključenju ratova, siromaštva, bolesti, gladi i političke tlake, te potrebu žrtvovanja sebe i drugih u mjeri u kojoj je to potrebno za opće preživljavanje života“. Dakle, to je ono isto što je rečeno na samom početku ovog napisa: Život je najviša vrijednost i njoj su podložne sve druge vrijednosti. To stoji i u ustavu razvijenih zemalja, koliko je to dostupno mom skromnom poznavanju pravne regulative. Npr. u Ustavu Republike Hrvatske je pravo na izbor postavljeno vrlo visoko, kao što i doliči tom visokom civilizacijskom dosegu, no pravo na život se ipak postavlja ispred njega.

Ovakav transracionalni uvid mnogima i ne mora biti razumljiv i prihvatljiv, no takvo vrednovanje nepobitno dokazuju mnogi pojedinci koji su imali sreću i hrabrosti otisnuti se onkraj granica prosjeka i normalnosti te izvijestiti o ljudskim kvalitetama koje se profiliraju u višim sferama svjesnosti. Meta-analizom njihovih naputaka konstruirane su svojevrsne „mape“ koje omogućuju provjeru takve nesvakidašnje stvarnosti svakom onom pojedincu koji je voljan slijediti njihove utabane smjernice, nazovimo to tako - osobnim eksperimentom introspekcije.

Vraćajući se na početnu tematiku zaključit ćemo: napredak DA, ravnopravnost žena DA, obrana svih pozitivnih evolucijskih vrijednosti DA, općenito pravo na izbor DA, jer sve su to pozitivni dosezi čovječanstva. No, kad je u pitanju najviša vrijednost – Život, koji je izvor svih vrijednosti i temelj svekolikog oblika egzistencije, sloboda izbora ne bi trebala biti valjana opcija. To je, ponoviti ću ono izrečeno na samom početku - najpogubnija među samouništavajućim mislima koja je prošla ljudskim umom u čitavoj povijesti njegovog nastajanja do danas. Život je neprikosnoven, a čovjek kao hram najvišeg oblika života, barem u ovom kutku nama poznatog svemira, dužan je čuvati tu dosegnutu vrijednost u mjeri u kojoj je on postaje svjestan. To što gro čovječanstva dosadašnjim razvojem još nije dosegnulo evolucijsku razinu koja bi mu omogućila vrhunske uvide, te stoga nije svjesno najvećeg dijela svoje veličanstvenosti, ne bi trebalo umanjivati njegovu odgovornost prema takvom postupanju.

S druge strane i u konkretnom slučaju koji je predmet ovog napisa, većina pristalica abortusa navodi argumente koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik - smanjenje životnih opcija za majku ili oba roditelja u slučaju da dijete donesu na svijet (siromaštvo, nedoraslost i nespremnost majke/ roditelja za odgoj djeteta, neodgovornost, prenapučenost svijeta, i sl.). Sve to može biti istina, no svi takvi argumenti padaju u vodu kad se oni usporede sa životnim opcijama jednog ljudskog bića koje je zaklano i prije nego što ono po prvi put ugleda svjetlo dana.

Kako to može doživjeti jedan pjesnik, parafrazirati ću Khalila Gibrana (uvažavajući i druge moguće interpretacije originalnih autorovih stihova):
Vaša djeca nisu vaša djeca...
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom...

Imate čast i odgovornost da djeca dolaze kroz vas, ali ona ne dolaze od vas...
Dakle, vaša djeca nisu vaša djeca... Vi nemate pravo na njihove živote... Ona su djeca Života.

prof. Milan Mirković, klinički psiholog
Zagreb, rujan 2017.
Komentiraj...
natrag na vrh ▲
Sri, 22. 11. 2017 17:39