Transpersonalna psihologija - idemo dalje!
TRANSPERSONALNA PSIHOLOGIJA - IDEMO DALJE
Ohrabren značajnim brojem pregleda prvog osvrta na Transpersonalnu psihologiju i nadasve visokom ocjenom kojom je valoriziran, odlučio sam napraviti sljedeći korak: pozvati zainteresirane kolege (ali i osobe visoke školske spreme drugih struka), a pokazalo se da nas ima u znatnom broju, da iskažu svoj interes za zajedničko produbljivanje spoznaja na ovu temu. U tu svrhu predlažem da niže, na kraju ovog napisa, u rubrici „Komentiraj...“, zainteresirani sugeriraju svoje ideje kako to učiniti i/ili da samo izraze svoju želju za sudjelovanjem u ovom projektu.
Odmah da napomenem kako ovdje nije u pitanju nikakva edukacija, tečaj, predavanje ili slična aktivnost, već, barem za početak, samo ugodno druženje s osobama sličnih interesa uz eventualnu podjelu svojih neuobičajenih iskustava (na ovu intrigantnu temu, ako ih je bilo) s ostalim članovima grupe, sve s ciljem zajedničkog rasta. Samo je po sebi razumljivo da nikakva plaćanja, ni u kojem smjeru, nisu predviđena.
U prethodnom, uvodnom obraćanju, nastojao sam predstaviti jedan proizvoljan i relativno grub presjek onog što se danas smatra da bi trebala biti TPP, njene povijesne izvore i tijek razvoja, njene ciljeve, zadaće i primjenu (uključujući par proizvoljnih primjera), njene teškoće te izglede za njen daljnji razvoj.
Danas bih želio razjasniti samo jednu od mnogih nejasnih ili nedotaknutih točaka za koje, zbog obimnosti tematike, nije bilo prostora u uvodnom napisu.
Želim kratko i jednostavnim riječima izraziti koji je temeljni izazov TPP: postoji jedna velika praznina unutar psihičkog prostora čovjeka koju empirijska, materijalistička i redukcionistička konvencionalna Psihologija uporno izbjegava istražiti jer je taj prostor neizvjestan, nejasan, nedokazan i, paradoksalno koliko i zvučalo – neistražen. Dakle - „neznanstven“, ili - „nepostojeći“. Pa, zaboga, tko će istražiti ljudski psihički prostor ako ne Psihologija. Neće valjda to učiniti Fizika ili Kemija. Isto kao što se Psihologiji ne prepušta istraživanje subatomskog prostora! Ili da se od Matematike očekuje vjerodostojno mišljenje o remek djelima likovnih umjetnika! Da ne kažem kakav bi rezultat dobili da od matematičara tražimo razjašnjenje pojma moralnog osjećaja. Radi se o potpuno suprotnim vrijednosnim sustavima stvarnosti i jedan nad drugim ne bi trebali imati nadmoć, barem do trenutka dok ne budu u stanju prihvatili jedni druge s uvažavanjem. Dakle psihički prostor – Psihologiji, a transpersonalni psihički prostor – Transpersonalnoj psihologiji (TPP)! I dalje, - upravo zato što je transpersonalni prostor nedovoljno istražen, podložan je proliferaciji svakakvih spekulativnih umotvorina. A jedino što TPP zahtijeva jest – temeljito istražiti i razjasniti odnosni psihički prostor. Nikako ne bi to trebalo a priori odbaciti prije nego li se provjeri o čemu je riječ, kao što se je to do sada radilo.
Da taj „mračni“ prostor ljudske svijesti zaista postoji svjedoče iskustva (ljudski doživljaji!) opisani u tisućama vjerodostojnih zapisa u svim kulturama, uključujući naročito one koji su registrirani od strane inače priznatih mislilaca i teoretičara. No, ti zapisi nisu uzimani u obzir jer je razvoj znanosti išao putem kojim znamo da je išao (o tome nekom drugom prilikom).
Odmah želim reći da ni u kojem slučaju ne želim umanjiti važnost službene znanosti koja nas je obdarila tolikim mnoštvom korisnih saznanja, tolikim da ih je teško čak i samo klasificirati. Samo nastojim reći da postoje domene ljudske svijesti koje su naprosto neistražive metodologijom današnjih prirodnih znanosti. Za ilustraciju, evo jedne paralele: Newtonova otkrića i sinteza dotadašnjih saznanja o zakonitostima fizičkog svijeta, što obično nazivamo klasičnom mehanikom, bila su za to povijesno doba toliko revolucionarna da je službena znanost smatrala kako je to konačna fizikalna istina o svemiru, te je u tom smislu neprikosnoveno vladala znanstvenim prostorima kroz nekoliko stoljeća. Ali, vrijeme i nova istraživanja su pokazala da to ipak nije sva istina. Dolaskom novog svijeta i novih saznanja, subatomska fizika i teorija relativiteta otkrivaju nove prostore fizičke stvarnosti (dotad nepoznate!) i utvrđuju da Newtonova fizika u tim subatomskim prostorima uopće ne funkcionira (mada i dalje uredno funkcionira u području grublje fizičke stvarnosti). Potom je, sukladno novim spoznajama, bilo potrebno uspostaviti nova pravila, nova načela; prihvatiti neke nove istine. Ista stvarnost dobiva novu istinu! Odjednom se otkriva da stvarnost uopće nije onakva kakvom se je do tada smatralo. Suvremeni teoretičari fizike govore da je fizička priroda u uskoj interakciji s onim tko je promatra (čovjekom). Elektron, sastavni dio materije, može biti val i može biti čestica – zavisi o tome kako ga se promatra. Mi sami smo dio svijeta koji gledamo. Sam proces našeg promatranja mijenja stvari koje promatramo. Naše misli i naše namjere doslovno oblikuju vanjski svijet. Sama namjera da nešto poduzmemo u istom je trenutku već pokrenula nekakve nepoznate sile u tom smjeru. Kopernikanski obrat u shvaćanju materije i prirodnih sila!
Da to sada usporedim s Psihologijom, čovjekovim razvojem i njegovom sviješću. Piaget je početkom prošlog stoljeća (1896.-1980.) svojim pionirskim radom sintetizirao dotadašnja saznanja o kognitivnom razvoju čovjeka te ga svojim revolucionarnim uvidima opisao kao slijed progresivnih i strukturno različitih razvojnih stupnjeva koji se odvijaju prema određenim zakonitostima. No, teoretiziranja nisu stala na tome. Za to vrijeme Piagetova revolucionarna ideja u shvaćanju intelektualnog razvoja jedinke ubrzo je postala predmetom brojnih novih istraživanja koja su, uz minimalna nadograđivanja, ipak potvrdila istinitost njegovih temeljnih postavki. Otada su se napisale brojne knjige na tu temu, osobito na području dječje, razvojne i evolucijske psihologije. Toliki je bio upečatljiv utjecaj njegovih otkrića da je razvoj jedinke u psihologiji često poistovjećivan, i još uvijek često jest, s kognitivnim razvojem.
Piagetov, a i mnogi kasniji sofisticirani modeli razvoja, prate intelektualno sazrijevanje jedinke od rođenja pa do otprilike 11. godine života, podrazumijevajući da taj razvoj završava i dostiže svoje maksimalne kapacitete negdje oko te, ili najviše do 15. godine, u razdoblju pojave formalno-operacionalnih, logičkih, apstraktnih mentalnih operacija. Sveukupno daljnje mentalno funkcioniranje čovjeka, sve do smrti, zasniva se, prema tom modelu, na do tada dosegnutoj temeljnoj strukturi uma.
Slično tome, i većina aktualnih udžbenika Razvojne psihologije detaljno razrađuje razvoj ljudske jedinke od rođenja pa sve do razine kognitive zrelosti i, u najboljem slučaju, do uravnotežene psihičke nadogradnje (do razine „personae“), do tzv. „normalne, zrele ličnosti racionalne razine funkcioniranja“, a nakon toga – ponor; osoba nestaje, nema daljnjeg razvoja. U opsežnijim pregledima ljudskog razvoja i njegove sudbine, mnogo kasnije, iz ponora u koji je pao nakon dosezanja prve zrelosti, izranja ljudska olupina s problemima privikavanja na starenje i neminovno degenerativno urušavanje, prenošenje „mudrosti“ na mlađe, egzistencijalnom krizom, suočavanjem s realnosti smrti,... Gdje je čovjek bio u međuvremenu? Što je radio? Prema ovakvim shvaćanjima – imao je dugotrajan hod u „leru“. Drugačiji hod nije pojmljiv.
Istini za volju, u navedenim udžbenicima nužno se spominje i zrela dob, kao i starost, ali – onako uzgred (skoro pa kao „nusprodukt mladosti“), uz eventualno koju riječ više u njenoj definiciji, ili slijedom nezaobilazne ali šture razvojne periodizacije. Ili se, pak, o zreloj dobi ipak piše u nekoj ad hoc knjizi o starosti; tad mahom o palijativnoj skrbi.
No, je li zrelo doba zaista samo faza života u kojoj se ništa razvojno ne događa. Je li to samo faza iščekivanja starosti i konačnog fatalnog ishoda, s jedinom utjehom u činjenici da se izostanak rasta kompenzira - skupljanjem iskustava? Tom svjetonazoru najveći dio današnjeg svijeta glatko nasjeda; to se uzima kao sveopća i konačna istina. Kao rezultat takvih stavova kod većine starodobnih ljudi, razumljivo, rađa se osjećaj besmisla, beznađa i bezizlaznosti. Dakle – depresija.
Gore opisani model razvoja ljudske kognicije, s ekstrapolacijom na čitavu ličnost, temelji se na shvaćanjima konvencionalno prihvaćene znanosti, a potkrepljuje se brojnim istraživanjima i empirijskim dokazima, što je u redu. Što nije u redu jest činjenica da takva shvaćanja relativiziraju ili u potpunosti zanemaruju daljnje i sve finije diferencijacije i nadogradnje kojim je podložna ljudska ličnost na putu prema onome što će Maslow naslutiti i kasnije nazvati samoaktualizacijom i samotranscendencijom, Kohlberg kao univerzalno-duhovni moralni osjećaj, Loevinger kao integrirani stupanj Ega, James kao peak experience, da navedem samo neke autore (bez i da spomenem bezbrojna autentična iskustva mistika). Ljudska spoznaja otkriva nove, neistražene prostore ljudske psihe (svijesti). To je jedan drugačiji vid stvarnosti, neshvatljiv racionalnom umu. U tim prostorima vladaju druge i drugačije zakonitosti koje nisu podložne istraživanju uvriježenom metodologijom. Potrebne su nam još neke nove tehnike prikupljanja i analize podataka. Ljudi koji su tu stvarnost već iskustveno doživjeli (iskustveno ju je jedino i moguće dohvatiti!) ne pronalaze riječi kojim bi tu „višu“ stvarnost opisali (jer su riječi pojmovi, a pojmovi su svijet racija), no u namjeri da ju na neki način ipak predstave našem racionalnom umu, koriste razne stilske figure kao što su usporedbe, paralele, prispodobe... Sve to u namjeri da nekako ipak pokušaju opisati taj vrhunski osjećaj povezanosti s cjelinom života, svatko sa svojim različitostima. Kopernikanski obrat u shvaćanju ljudske svijesti !?
Svaki rast podrazumijeva niz uzastopnih faza transformacije. I kao što se razvoj biljke ne skončava tik nakon faze cvjetanja, već mu slijede važne etape sazrijevanja (toliko važne da u sebi sadrže samu klicu novog života!), i čovjekovo življenje nakon cvjetanja (adolescencija i rana zrelost) mogu slijediti stadiji novih kvalitetnih preobrazbi, tj. dozrijevanja. Svaka nova faza nov je izazov, novo buđenje, novo viđenje stvarnosti. Dakako, i fizička i kognitivna izgradnja čovjeka do tog stadija već su odrađeni, no slijede ih gotovo neograničene mogućnosti novog kvalitativnog rasta, zvali li mi to prostorom noosfere, evolucijom svijesti, duhovnim buđenjem ili bilo kojim drugim prigodnim nazivljem.
Eto, TPP nudi ući u taj empirijskoj znanosti dosad neotkriveni ili osporavani prostor (premda je iskustvu mnogih ljudi on već odavno poznat!), unijeti više svjetlosti i pomoći razjasniti kakva se to bogatstva kriju u mraku sadašnje razine spoznaje. Koje su to latentne kvalitete koje čovjek još potrebuje razviti kako bi shvatio smisao i dohvatio radost svog vlastitog postojanja? Koje su to istine koje čovječanstvu mogu ukazati na sljedeću višu granu evolucijskog drva života?
prof. Milan Mirković, klinički psiholog
Ohrabren značajnim brojem pregleda prvog osvrta na Transpersonalnu psihologiju i nadasve visokom ocjenom kojom je valoriziran, odlučio sam napraviti sljedeći korak: pozvati zainteresirane kolege (ali i osobe visoke školske spreme drugih struka), a pokazalo se da nas ima u znatnom broju, da iskažu svoj interes za zajedničko produbljivanje spoznaja na ovu temu. U tu svrhu predlažem da niže, na kraju ovog napisa, u rubrici „Komentiraj...“, zainteresirani sugeriraju svoje ideje kako to učiniti i/ili da samo izraze svoju želju za sudjelovanjem u ovom projektu.
Odmah da napomenem kako ovdje nije u pitanju nikakva edukacija, tečaj, predavanje ili slična aktivnost, već, barem za početak, samo ugodno druženje s osobama sličnih interesa uz eventualnu podjelu svojih neuobičajenih iskustava (na ovu intrigantnu temu, ako ih je bilo) s ostalim članovima grupe, sve s ciljem zajedničkog rasta. Samo je po sebi razumljivo da nikakva plaćanja, ni u kojem smjeru, nisu predviđena.
U prethodnom, uvodnom obraćanju, nastojao sam predstaviti jedan proizvoljan i relativno grub presjek onog što se danas smatra da bi trebala biti TPP, njene povijesne izvore i tijek razvoja, njene ciljeve, zadaće i primjenu (uključujući par proizvoljnih primjera), njene teškoće te izglede za njen daljnji razvoj.
Danas bih želio razjasniti samo jednu od mnogih nejasnih ili nedotaknutih točaka za koje, zbog obimnosti tematike, nije bilo prostora u uvodnom napisu.
Želim kratko i jednostavnim riječima izraziti koji je temeljni izazov TPP: postoji jedna velika praznina unutar psihičkog prostora čovjeka koju empirijska, materijalistička i redukcionistička konvencionalna Psihologija uporno izbjegava istražiti jer je taj prostor neizvjestan, nejasan, nedokazan i, paradoksalno koliko i zvučalo – neistražen. Dakle - „neznanstven“, ili - „nepostojeći“. Pa, zaboga, tko će istražiti ljudski psihički prostor ako ne Psihologija. Neće valjda to učiniti Fizika ili Kemija. Isto kao što se Psihologiji ne prepušta istraživanje subatomskog prostora! Ili da se od Matematike očekuje vjerodostojno mišljenje o remek djelima likovnih umjetnika! Da ne kažem kakav bi rezultat dobili da od matematičara tražimo razjašnjenje pojma moralnog osjećaja. Radi se o potpuno suprotnim vrijednosnim sustavima stvarnosti i jedan nad drugim ne bi trebali imati nadmoć, barem do trenutka dok ne budu u stanju prihvatili jedni druge s uvažavanjem. Dakle psihički prostor – Psihologiji, a transpersonalni psihički prostor – Transpersonalnoj psihologiji (TPP)! I dalje, - upravo zato što je transpersonalni prostor nedovoljno istražen, podložan je proliferaciji svakakvih spekulativnih umotvorina. A jedino što TPP zahtijeva jest – temeljito istražiti i razjasniti odnosni psihički prostor. Nikako ne bi to trebalo a priori odbaciti prije nego li se provjeri o čemu je riječ, kao što se je to do sada radilo.
Da taj „mračni“ prostor ljudske svijesti zaista postoji svjedoče iskustva (ljudski doživljaji!) opisani u tisućama vjerodostojnih zapisa u svim kulturama, uključujući naročito one koji su registrirani od strane inače priznatih mislilaca i teoretičara. No, ti zapisi nisu uzimani u obzir jer je razvoj znanosti išao putem kojim znamo da je išao (o tome nekom drugom prilikom).
Odmah želim reći da ni u kojem slučaju ne želim umanjiti važnost službene znanosti koja nas je obdarila tolikim mnoštvom korisnih saznanja, tolikim da ih je teško čak i samo klasificirati. Samo nastojim reći da postoje domene ljudske svijesti koje su naprosto neistražive metodologijom današnjih prirodnih znanosti. Za ilustraciju, evo jedne paralele: Newtonova otkrića i sinteza dotadašnjih saznanja o zakonitostima fizičkog svijeta, što obično nazivamo klasičnom mehanikom, bila su za to povijesno doba toliko revolucionarna da je službena znanost smatrala kako je to konačna fizikalna istina o svemiru, te je u tom smislu neprikosnoveno vladala znanstvenim prostorima kroz nekoliko stoljeća. Ali, vrijeme i nova istraživanja su pokazala da to ipak nije sva istina. Dolaskom novog svijeta i novih saznanja, subatomska fizika i teorija relativiteta otkrivaju nove prostore fizičke stvarnosti (dotad nepoznate!) i utvrđuju da Newtonova fizika u tim subatomskim prostorima uopće ne funkcionira (mada i dalje uredno funkcionira u području grublje fizičke stvarnosti). Potom je, sukladno novim spoznajama, bilo potrebno uspostaviti nova pravila, nova načela; prihvatiti neke nove istine. Ista stvarnost dobiva novu istinu! Odjednom se otkriva da stvarnost uopće nije onakva kakvom se je do tada smatralo. Suvremeni teoretičari fizike govore da je fizička priroda u uskoj interakciji s onim tko je promatra (čovjekom). Elektron, sastavni dio materije, može biti val i može biti čestica – zavisi o tome kako ga se promatra. Mi sami smo dio svijeta koji gledamo. Sam proces našeg promatranja mijenja stvari koje promatramo. Naše misli i naše namjere doslovno oblikuju vanjski svijet. Sama namjera da nešto poduzmemo u istom je trenutku već pokrenula nekakve nepoznate sile u tom smjeru. Kopernikanski obrat u shvaćanju materije i prirodnih sila!
Da to sada usporedim s Psihologijom, čovjekovim razvojem i njegovom sviješću. Piaget je početkom prošlog stoljeća (1896.-1980.) svojim pionirskim radom sintetizirao dotadašnja saznanja o kognitivnom razvoju čovjeka te ga svojim revolucionarnim uvidima opisao kao slijed progresivnih i strukturno različitih razvojnih stupnjeva koji se odvijaju prema određenim zakonitostima. No, teoretiziranja nisu stala na tome. Za to vrijeme Piagetova revolucionarna ideja u shvaćanju intelektualnog razvoja jedinke ubrzo je postala predmetom brojnih novih istraživanja koja su, uz minimalna nadograđivanja, ipak potvrdila istinitost njegovih temeljnih postavki. Otada su se napisale brojne knjige na tu temu, osobito na području dječje, razvojne i evolucijske psihologije. Toliki je bio upečatljiv utjecaj njegovih otkrića da je razvoj jedinke u psihologiji često poistovjećivan, i još uvijek često jest, s kognitivnim razvojem.
Piagetov, a i mnogi kasniji sofisticirani modeli razvoja, prate intelektualno sazrijevanje jedinke od rođenja pa do otprilike 11. godine života, podrazumijevajući da taj razvoj završava i dostiže svoje maksimalne kapacitete negdje oko te, ili najviše do 15. godine, u razdoblju pojave formalno-operacionalnih, logičkih, apstraktnih mentalnih operacija. Sveukupno daljnje mentalno funkcioniranje čovjeka, sve do smrti, zasniva se, prema tom modelu, na do tada dosegnutoj temeljnoj strukturi uma.
Slično tome, i većina aktualnih udžbenika Razvojne psihologije detaljno razrađuje razvoj ljudske jedinke od rođenja pa sve do razine kognitive zrelosti i, u najboljem slučaju, do uravnotežene psihičke nadogradnje (do razine „personae“), do tzv. „normalne, zrele ličnosti racionalne razine funkcioniranja“, a nakon toga – ponor; osoba nestaje, nema daljnjeg razvoja. U opsežnijim pregledima ljudskog razvoja i njegove sudbine, mnogo kasnije, iz ponora u koji je pao nakon dosezanja prve zrelosti, izranja ljudska olupina s problemima privikavanja na starenje i neminovno degenerativno urušavanje, prenošenje „mudrosti“ na mlađe, egzistencijalnom krizom, suočavanjem s realnosti smrti,... Gdje je čovjek bio u međuvremenu? Što je radio? Prema ovakvim shvaćanjima – imao je dugotrajan hod u „leru“. Drugačiji hod nije pojmljiv.
Istini za volju, u navedenim udžbenicima nužno se spominje i zrela dob, kao i starost, ali – onako uzgred (skoro pa kao „nusprodukt mladosti“), uz eventualno koju riječ više u njenoj definiciji, ili slijedom nezaobilazne ali šture razvojne periodizacije. Ili se, pak, o zreloj dobi ipak piše u nekoj ad hoc knjizi o starosti; tad mahom o palijativnoj skrbi.
No, je li zrelo doba zaista samo faza života u kojoj se ništa razvojno ne događa. Je li to samo faza iščekivanja starosti i konačnog fatalnog ishoda, s jedinom utjehom u činjenici da se izostanak rasta kompenzira - skupljanjem iskustava? Tom svjetonazoru najveći dio današnjeg svijeta glatko nasjeda; to se uzima kao sveopća i konačna istina. Kao rezultat takvih stavova kod većine starodobnih ljudi, razumljivo, rađa se osjećaj besmisla, beznađa i bezizlaznosti. Dakle – depresija.
Gore opisani model razvoja ljudske kognicije, s ekstrapolacijom na čitavu ličnost, temelji se na shvaćanjima konvencionalno prihvaćene znanosti, a potkrepljuje se brojnim istraživanjima i empirijskim dokazima, što je u redu. Što nije u redu jest činjenica da takva shvaćanja relativiziraju ili u potpunosti zanemaruju daljnje i sve finije diferencijacije i nadogradnje kojim je podložna ljudska ličnost na putu prema onome što će Maslow naslutiti i kasnije nazvati samoaktualizacijom i samotranscendencijom, Kohlberg kao univerzalno-duhovni moralni osjećaj, Loevinger kao integrirani stupanj Ega, James kao peak experience, da navedem samo neke autore (bez i da spomenem bezbrojna autentična iskustva mistika). Ljudska spoznaja otkriva nove, neistražene prostore ljudske psihe (svijesti). To je jedan drugačiji vid stvarnosti, neshvatljiv racionalnom umu. U tim prostorima vladaju druge i drugačije zakonitosti koje nisu podložne istraživanju uvriježenom metodologijom. Potrebne su nam još neke nove tehnike prikupljanja i analize podataka. Ljudi koji su tu stvarnost već iskustveno doživjeli (iskustveno ju je jedino i moguće dohvatiti!) ne pronalaze riječi kojim bi tu „višu“ stvarnost opisali (jer su riječi pojmovi, a pojmovi su svijet racija), no u namjeri da ju na neki način ipak predstave našem racionalnom umu, koriste razne stilske figure kao što su usporedbe, paralele, prispodobe... Sve to u namjeri da nekako ipak pokušaju opisati taj vrhunski osjećaj povezanosti s cjelinom života, svatko sa svojim različitostima. Kopernikanski obrat u shvaćanju ljudske svijesti !?
Svaki rast podrazumijeva niz uzastopnih faza transformacije. I kao što se razvoj biljke ne skončava tik nakon faze cvjetanja, već mu slijede važne etape sazrijevanja (toliko važne da u sebi sadrže samu klicu novog života!), i čovjekovo življenje nakon cvjetanja (adolescencija i rana zrelost) mogu slijediti stadiji novih kvalitetnih preobrazbi, tj. dozrijevanja. Svaka nova faza nov je izazov, novo buđenje, novo viđenje stvarnosti. Dakako, i fizička i kognitivna izgradnja čovjeka do tog stadija već su odrađeni, no slijede ih gotovo neograničene mogućnosti novog kvalitativnog rasta, zvali li mi to prostorom noosfere, evolucijom svijesti, duhovnim buđenjem ili bilo kojim drugim prigodnim nazivljem.
Eto, TPP nudi ući u taj empirijskoj znanosti dosad neotkriveni ili osporavani prostor (premda je iskustvu mnogih ljudi on već odavno poznat!), unijeti više svjetlosti i pomoći razjasniti kakva se to bogatstva kriju u mraku sadašnje razine spoznaje. Koje su to latentne kvalitete koje čovjek još potrebuje razviti kako bi shvatio smisao i dohvatio radost svog vlastitog postojanja? Koje su to istine koje čovječanstvu mogu ukazati na sljedeću višu granu evolucijskog drva života?
prof. Milan Mirković, klinički psiholog