O kasnom roditeljstvu za Psihoportal piše Irena Pastuović Terze

Kasno roditeljstvo-prednosti i nedostaci

1.Pomakla se dobna granica kad se parovi odlučuju za roditeljstvo....

Suvremeni parovi se u novije vrijeme sve kasnije odlučuju za roditeljstvo. Razlozi tome su višestruki. Dio razloga u Hrvatskoj leži u novije vrijeme u ekonomskoj nesigurnosti zbog koje je sve teže mladim parovima osigurati čak i elementarne uvjete za osnivanje obitelji i pružanje sigurnog doma svojoj budućoj djeci. Također se razlozi mogu pronaći u produljenom školovanju roditelja, potrebi za permanentnim stručnim usavršavanjima, te produljenim satima rada, koji postaju nužni kako bi budući roditelji ostali konkurentni na tržištu rada. Sve to doprinosi stalnom osjećaju nesigurnosti u turbulentnim vremenima u kojima se nalazimo.

Drugi dio razloga leži u sve većem individualizmu pojedinaca, uz potrebu za osiguranjem vremena i resursa za sebe, svoje potrebe, hobije i aktivnosti, pri čemu postoji svijest da će se to vrijeme i resursi bitno smanjiti u slučaju dolaska prinove.

Također i sve veća osvještenost i nezavisnost mladih žena, kao i očeva, uz potrebu za što boljom vlastitom emocionalnom i psihičkom pripremom za izazov roditeljstva, doprinosi odlaganju te važne odluke za kasnije tridesete, pa i četrdesete godine. Zahvaljujući napretku medicine, te jačanjem novih trendova, zabilježeni su i slučajevi materinstva u pedesetim godinama.

2. Koje su prednosti, a koje mane kasnog roditeljstva?

Takva situacija nosi sa sobom potencijalne prednosti, ali i nedostatke. Odlaganjem roditeljstva za kasniju dob, prirodno se smanjuje broj djece u obitelji, prvenstveno iz medicinskih razloga u vidu sve manje plodnosti, a većih zdravstvenih rizika za majku i dijete nakon 40-te godine. Roditelji sa povećanjem dobi imaju i sve manje energije za podizanje djeteta, jer to uključuje znatne psihofizičke napore u vidu smanjenog broja sati spavanja, češćih odlazaka liječniku, povećane obiteljske logistike i brojnih fizičkih napora koje od roditelja iziskuju mala djeca. Pa ipak su u svom su odnosu prema djetetu, zbog dobi, iskustva i emocionalne zrelosti u prosjeku pažljiviji i odgovorniji od mlađih roditelja, s tim da ih povremeno ta briga psihički umara i dovodi u dilemu oko pitanja imaju li preostalih psihičkih i fizičkih resursa za još djece.

No, uloženi napori nerijetko rezultiraju i sukladnim rezultatima, stoga su djeca koja su primila više pažnje, njege i osobnih ulaganja roditelja, prema znanstvenim istraživanjima, bolje socijalizirana, imaju bolje zdravlje, bolje obrazovne rezultate, bolje razvijene vještine i talente.

U skupini identificiranoj kao „nadarena djeca“ statistički je značajno više djece roditelja koji su se kasnije odlučili na roditeljstvo. Razlog tome u velikoj mjeri leži u ulaganjima u djecu, za što je presudan obiteljski model funkcioniranja prema kojem su i roditelji ulagali u sebe, zatim primjerom pokazivali da je vrijedno baviti se umjetnošću, znanošću, tehnikom, zdravljem, sportom ili nekom drugom kompleksnom i za razvoj važnom djelatnosti. Također su bili spremni voditi djecu na slobodne aktivnosti koje potpomažu njihov razvoj, poput muzičke škole, jezika, sporta i sličnog. Istraživanja pokazuju da je za razvoj nadarenosti jedan od presudnih faktora obiteljski milje i vrijednosti koje se u obitelji njeguju.

„Stariji osvješteni roditelji“ svjesni su i blagoslova koji im pruža prilika da se brinu za dijete, te unatoč umoru i „osjećaju potrošenosti“ više uživaju u roditeljstvu i spremni su na veće žrtve.

Nasuprot tome, mladi roditelji koji su prerano krenuli u roditeljstvo, nerijetko i neplanski, češće nisu spremni na odricanja od izazova svoje mladosti, manje pažnje poklanjaju djetetu, nisu u potpunosti svjesni svoje odgovorne uloge, a imaju i veću stopu razvoda od „starijih roditelja“. Iako imaju više fizičke energije i zdravlja, te psihofizičke zajtjeve ne smatraju preteškima, često im pomažu i njihovi roditelji, svjesni njihove nezrelosti za odgovornu ulogu podizanja djeteta.

2. dio

3. Djetetov pubertet se poklapa s majčinim klimakterijem...

U obiteljima s kasnim roditeljstvom, kad djeca uđu u pubertet i adolescenciju, dešava se da se ta njihova faza razvoja poklapa s majčinim klimakterijem (očev klimakterij također postoji, ali se o tome manje govori i piše, pa se naziva „krizom srednjih godina“). To je novo delikatno razdoblje u razvoju obiteljskih odnosa, u kojem svaki član obitelji prolazi svoju osobnu krizu i transformaciju u drugi način funkcioniranja. Djeca prelaze iz dječjeg u odrasli način funkcioniranja, a roditelji iz faze rane i srednje zrelosti u zlatnu dob u kojoj imaju više mudrosti i zrelosti, ali im resursi zdravlja, mladosti i energijepolako slabe. To nerijetko nije lako uskladiti. U pubertetu se javlja „pobuna“djece protiv dosadašnjih pravila i uloga, te tako dotadašnje „maze“ i „slatka djeca“ postaju „cinični darkeri“ koji ne dopuštaju slobodan ulazak u svoju sobu. Neka će pak do tada savjesna djeca popustiti u učenju i školskim rezultatima, uredna djeca će postati neuredna, a moguće je i obratno. Sve to zahtijeva dodatnu prilagodbu od roditelja koji se već i sami teško nose s burom hormona u svom organizmu, te promjenom uloga u obitelji, društvu i na radnom mjestu. To onda nerijetko rezultira povećanim sukobima unutar obitelji, kako između roditelja i djece, djece međusobno tako i roditelja međusobno, što može dovesti, ako se na vrijeme i adekvatno ne tretira, i do prolaznih poremećaja odnosa.

4. Što biste u vezi toga savjetovali roditeljima?

Kada osvijestimo da se to počelo dešavati, poželjno je redefinirati odnose, običaje i pravila koja su do tada vrijedila u obitelji u skladu s novom situacijom. Tako, iako je obitelj do tada zajednički upražnjavala neke aktivnosti poput izleta, posjeta, ručkova, postaje normalno da tinejđeri ne žele u dijelu tih aktivnosti više sudjelovati.

Tinejđerima treba više vremena i slobode za“introspekciju“, odnosno razmišljanje o sebi, budućnosti, za pronalaženje svog identiteta u svakom smislu. Više vremena žele provoditi s vršnjacima, koji su im „ogledalo sebe“.

Roditelji možda također žele više slobode međusobno i u odnosu na obiteljske aktivnosti, pa je prihvatljivo da uz međusoban dogovor i prihvaćanje i u skladu s mogućnostima imaju i odvojene aktivnosti, razvijaju vlasite hobije. Svakom partneru je potrebno sve više vremena za samog sebe zbog suočavanja sa psihičkim i fiziološkim promjenama koje donosi starenje, ljepše rečeno „zreljenje“. Tek kad shvatimo i iscijelimo sebe, možemo biti dobri s bliskim drugima, a to nije lak proces.

Sve te promjene su normalne i očekivane i ne bi trebale biti izvor prevelike zabrinutosti, već su životni izazov koji donosi novu kvalitetu odnosa. Rezultati će biti zreliji odnosi i dalji psihički rast i razvoj svih članova obitelji uz prihvaćanje novih uloga.
Više...

Psihoportal: mala škola psihologije - u 7. tjednu psihologije

U povodu 7. Tjedna psihologije u Hrvatskoj, pokrenuta je online „PSIHOPORTAL – mala škola psihologije“. Cilj kratkih priloga - „LEKCIJA“ je približiti temeljne pojmove i pojave iz psihologije nepsiholozima. Kroz edukaciju i informiranje, nepsihologe upoznati s poslovima koje obavljaju psiholozi. Pozivamo sve kolegice i kolege da podrže aktivnost PSIHOportala i uključe se u oblikovanje tema i sadržaja. 

Više...

Psihoportal "razotkriva" psihologe privatnike - prenosimo članak

Pred Vama se nalazi prilog - intervju s kolegicama psihologicama Gordanom Bertović, Tanjom Puretom, Andreom Čvrljak i kolegom Ljubom Kačićem,. psiholozima „privatnicima" koji govore o svojim iskustvima i problemimi s kojima se susreću. Otkrijte kako izgleda njihov uobičajen radni dan. Njihova iskustva mogu biti od koristi kolegicama i kolegama koji razmišljaju da se upuste u „privatne" vode.

GORDANA BERTOVIĆ, mr.spec. kliničke psihologije i psihoterapeut. Svoju profesionalnu aktivnost započela je kao klinički psiholog u Dispanzeru za mentalno zdravlje, Dom zdravlja- Rijeka, gdje jeradila 16 godina. Zadnjih 12 godina radi kao psiholog privatnik na istim poslovima, te do danas ima ukupno 28 god staža na području kliničke psihologije.

TANJA PURETA: magistar specijalist organizacijske i industrijske psihologije, vlasnica i direktorica poduzeća Ramiro za primijenjenu poslovnu psihologiju. Tijekom svog 12-godišnjeg postojanja, Ramiro je radio s više od 120 domaćih i inozemnih tvrtki.

LJUBO KAČIĆ: psiholog, savjetnik u području upravljanja ljudskim resursima, psiholog po struci. Već 11 godina djeluje u sklopu vlastite tvrtke Kalibro d.o.o., u kojoj je, osim vlasnik i direktora, i jedini zaposlenik! Svoje djelovanje je tijekom vremena nešto više usmjerio na stručne procjene i savjetovanje vezano uz individualne i organizacijske potencijale. Također, može se reći da je većina dosadašnjih klijenata tvrtke koje na ovaj ili onaj način djeluju u području IT-a.

ANDREA ČVRLJAK psihologica, prije 7.mjeseci u Splitu je započela svoj posao u privatnoj psihološkoj praksi HERA gdje radi kao psiholog i psihoterapeut s djecom, mladima i obiteljima.

1. GDJE STE RADILI PRIJE NEGO STE POSTALI „PSIHOLOG PRIVATNIK" ? ŠTO VAS JE POTAKNULO DA POSTANETE "PSIHOLOG - PRIVATNIK"?

GORDANA BERTOVIĆ: Nametnute i gotovo obavezne promjene u zdravstvenom sustavom, tzv. privatizacija medic.kadra koja se tada 2001 god. za psihologe odrazila tako da su psiholozi kao nemedicinsko osoblje proglašeni viškom i kao takvi dobili otkaz, uz pravo najma prostorija Doma zdravlja. Dakle potakao me otkaz uz priliku najma prostora u kojem sam radila u Dispanzeru za mentalno zdravlje.

TANJA PURETA: Prije osnutka Ramira, radila sam tri godine u Plivi, te pet godina u IBM-u Hrvatska, u službama za marketing i odnose s javnostima. Na tim pozicijama sam često bila svjedokom brojnih odličnih ideja i projekata, koji u pravilu nisu mogli polučiti željene rezultate, jer zaposlenici, unatoč dobroj volji, često nisu imali kvalitetna znanja iz uspješne komunikacije, pregovaranja, uvjerljivog izlaganja ideja, upravljanja vremenom, timskog rada, rukovođenja i sl. S obzirom da primijenjena psihologija nudi izvrsne i vrlo korisne spoznaje i konkretne vještine iz ovih i sličnih područja, nužnih za uspješan rad, odlučila sam pokrenuti vlastito poduzeće, koje bi tvrtkama omogućilo kvalitetne treninge za ovu vrstu profesionalnog usavršavanja. Vrlo brzo se raspon usluga proširio na sve segmente organizacijskog razvoja (analiza i unapređenje organizacijske klime i kulture, psihologijska procjena potencijala, razvoj timova, usavršavanje rukovoditelja, medijacija, facilitacija, krizne intervencije i sl.)

LJUBO KAČIĆ: Uh, tko to zna točno objasniti... no, recimo da sam bio zreo za "otisnuti" se onda kada se nekoliko meni očito važnih stvari zajedno našlo "jadno i nezadovoljeno" u mojoj koži. Sjećam se da sam se u to vrijeme osjećao profesionalno kompetentan, ali, onako puno "tiše" i razumnije, nego što to mislite i osjećate nakon prve godine samostalnog rada! Dosta energije i mašte sam ulagao u posao, trudio se oko stvari koje nisam morao, istraživao, isprobavao, imao i neke svoje ideje i zamisli... I onda me strašno pogađala činjenica da sam na vrlo malo stvari mogao utjecati direktnije, vidljivije; da su se moja stručna mišljenja, preporuke i intervencije topili negdje u ogromnom sustavu, bez pravog feedback-a, a bez toga ne učite dobro, ne razvijate se i ne doživljavate se potpuno...Počeo sam sve više gledati kamo uopće mogu naprijed u sustavu u kojem sam radio, koje mi se mogućnosti nude, što se od mene očekuje... i ono što sam mogao vidjeti mi se nikako nije sviđalo: bilo je premalo izazova, premalo zona u kojima se moglo iskoračiti, previše restrikcija i utabanih staza i prioriteta koji nisu bili i moji. Onda sam počeo gledati "preko plota" i tamo, upravo suprotno, vidio puno više mogućnosti. Imao sam dojam da se kod nas upravo počinje javljati konkretniji interes za onim čime sam se želio baviti. Također, činilo mi se da bih tu svoju plaću mogao vrlo lako sam zaraditi, radeći nešto što me zanima, na način i u uvjetima u kojima imam puno više slobode i utjecaja. U Hrvatskoj su tada postajale sve uočljivije tvrtke koje su preživjele turbulentno i mutno doba 90-tih, jer su imale dobre i dugoročne motive. Također, prve su pragove organizacijske zrelosti dostizale i tvrtke iz jedne prilično nove, mlade branše, informatike, kojima su upravljali također "mladi" ljudi. Oni su se vrlo konkretno sretali s problemima iz domene organizacijske psihologije i prema njima imali jedan zdravi, neopterećeni stav: to je nešto što je važno i nešto što nije iz njihove domene kompetencija, pa to dakle treba dati stručnjacima.

I tako, kad si zreo za pasti, onda te gurnu obično neke relativno sitne stvari. Svu inertnost i neosjetljivost velikih sustava na svojoj sam koži osjetio kad sam, radeći prekovremeno zbog vlastite odgovornosti za sam posao, napravio određeni propust i bio uredno kažnjen. Druga sitnica je bila još veća sitnica, ali meni još gora: bio je to atak na moj bioritam – trebao sam se na regularnoj bazi početi buditi u 5 ujutro! I to je bilo to!

Sustav o kojemu sam pričao je vojni sustav: ukupno sam radio 10 godina u Hrvatskoj vojsci, kao vojni psiholog u postrojbama. Promijenio sam tri postrojbe, a najduže sam se zadržao u Prvoj gardijskoj brigadi.

ANDREA ČVRLJAK: Vodila sam psihoterapeutivni programa rada s djecom i mladima s invaliditetom u udruzi Andjeli u REHA centru. Ministarstvo je ukinulo financijska sredstav za program i ostala sam bez posla. Donijela sam odmah odluku da idem privatno jer sam htjela kreirati nešto svoje prema svojim vizijama psihoterapeutivnog rada. Osim toga, bila sam stipendista Zupanije za specijalizaciju iz psihoterapije, te sam davno donijela odluku da želim imati svoju psihološku praksu.

2. KAKO JE TEKAO POSTUPAK OKO REGISTRACIJE I OSTALIH ADMINISTRATIVNIH RADNJI PRIJE NEGO STE MOGLI ZAPOČETI S RADOM?

GORDANA BERTOVIĆ: Postupak registacije tekao je jako teško. Moji pokušaji su bili uzaludni, jer psiholozi kao djelatnost nisu postojali u nomenkaturi zanimanja, a opcija registracije „intelektualnih usluga" se upravo ukinula (ona je bila neko rješenje za kolege psihologe koji su prethodnih godina radili kao privatnici). Rješenje sam vidjela sam u stručnoj pravnoj pomoći, te sam registraciju povjerila odvjetniku. Jedino rješenje je tada bila „agencija". Svoju privatnu praksu nazvala sam Matrix-agencija za psihodijagnostiku,psihoterapiju i savjetovanje. Zvučalo mi je smiješno, al tada nije bilo drugog rješenja. No, mojim klijentima to nije bilo važno, jedino im je smetao PDV jer je usluga psihoterapije kod psihologa trebala biti skuplja za 22% PDV-a nego psihoterapija kod psihijatra u privatnoj praksi. Okolnosti nisu bile ohrabrujuće za psihologe privatnike.

TANJA PURETA: To je bio klasični postupak registracije poduzeća za poslovno savjetovanje pri Trgovačkom sudu.
LJUBO KAČIĆ: Budući da se to odvijalo prije 11 godina, vjerojatno je malo toga relevantno i za današnje vrijeme. Tada još nije postojalo zanimanje psiholog, niti psihološka komora, niti kategorija u službenoj klasifikaciji poslova, pod kojom se moglo registrirati svoju djelatnost kao psihološku. Najbliže onome čime sam se namjeravao baviti bila je kategorija organizacijsko savjetovanje, a bio sam savjetovan da je d.o.o. pravni oblik djelovanja koji pruža najveće mogućnosti i slobodu u poslovanju. Tako da sam prošao regularnu proceduru za otvaranje bilo koje druge tvrtke. Moram, međutim, naglasiti da bih i danas izabrao vrlo slični poslovno-pravni okvir, jer me ni u čemu ne spriječava, a daje mi šire mogućnosti tržišnog djelovanja.

ANDREA ČVRLJAK: Trajao je taj administrativni postupak, ali ipak sve je išlo svojim tokom. Važne stvari su se poklapale uz strpljenje i ustrajnost. Hrvatska psihološka komora mi je čak poslala rješenje HP expressom u subotu da ne bih izgubila poticaje od HZZ za samozapošljavanje, to nikada neću zaboraviti! Thanks to Teuta!

3. JESTE LI ZADOVOLJNI RADOM KOMORE U ODNOSU PREMA PSIHOLOZIMA PRIVATNICIMA?

GORDANA BERTOVIĆ: Radom Komore sam zadovoljna kada su u pitanju generalni probemi koji se tiču svih psihologa. Tu je Komora uveliko pomogla statusu i priznanju psihologa kao struke, jer do tada pravno nismo ni postojali. Danas zahvaljući Komori struka postoji i pravno gledano ima veći status nego ranije. Komora nam je pomogla u senzibilizaciji javnosti da psiholozi rade,da su korisnii da pomažu. To je dobro za nas privatnike. Zatim Komora je omogućila brzo i jednostavno otvaranje privatne prakse, ali vrlo malo je napravila i vrlo malo čini da bi se ta privatna praksa lakše održala (osim rada psihologa u medicini rada-gdje su rezultati vidljivi odkako su usluge psihologa za određene preglede postale obavezne, sa definiranom tržišnom cijenom).

TANJA PURETA: Područje rada psihologa privatnika koji se bave organizacijskom psihologijom nije posebno regulirano. S obzirom da se tijekom studija psihologije stječe relativno malo znanja iz ovog područja, psiholozi koji se odluče baviti njime trebaju se jako puno samostalno profesionalno nadograđivati. Mislim da bi tu Komora mogla pomoći organiziranjem ciljanih edukacija, kako bi se kao struka isprofilirali kao najkvalitetniji ponuđač usluga u ovom području, koji organizacijama može uistinu dati dodanu vrijednost. Naime, sada u ovom području, koje je po mom mišljenju temeljno psihološko, mogu pružati usluge svi koji žele, i to je tako, sviđalo se to nama ili ne. Međutim, mislim da bi nam kao struci trebalo biti jako važno da tržište ipak prepoznaje razliku između psihologa – konzultanta za organizacijski razvoj i onoga koji to nije.

LJUBO KAČIĆ: Ne mogu reći da sam izraženije zadovoljan, ali sam svakako manje nezadovoljan nego većina ljudi koje čujem da komentiraju postojanje i rad Komore. Bio sam predsjednik Nadzornog odbora Komore, te se i "izbliza" upoznao s problematikom: zašto je važno da imamo Komoru, što Komora treba, a što ne treba činiti, što može, a što ne može, ali i to koliko su ograničene mogućnosti naše, ipak male stručne zajednice, da imamo jaku i organiziranu Komoru. Uvjeren sam da Komora može biti korisnija, prisutnija i važnija u našim profesionalnim životima kada bi se psiholozi u svim područjima više uključili u njen rad – i to nažalost (ili na sreću), jedino za slavu i zadovoljstvo, a ne za novac. Što se tiče psihologa-privatnika, ne znam što bih rekao. Psiholozi koji rade u nekim područjima su se kroz ovo vrijeme postojanja Komore vrlo aktivno angažirali i prilično uspješno riješavali probleme na koje su nailazili u svom profesionalnom kontekstu. Da li to znači da neki drugi nemaju problema, ili nemaju kritičnu masu ili, jednostavno sebe međusobno ne prepoznaju kao povezanu interesnu skupinu? I dalje ne znam odgovor, premda bih tipovao na ova zadnja dva uzroka.

ANDREA ČVRLJAK: Izdali su rješenje i poslali mi ga taman kada je trebalo. Zatim sam započela radom. Pa jesam!

4. KAKVI SU VAŠI DOJMOVI DANAS?

GORDANA BERTOVIĆ: Nakon 12 god. rada mogu reći da je rad u privatanom sektoru jednim djelom formirao moju ličnost, postao je dio mene, dio mog načina života i nemogu zamisliti da radim drugačije. Sadržaj je važniji od forme, kvaliteta je važniji od brojke. Teret odgovornosti je veliki, nema oslonca ili podrške iz vana. No, pozitivni rezultati se cijene i nagrađuju, a greške se skupo plaćaju. Potrebno je puno truda, odricanja, borbi, rizika, izazova, balansiranja. Sve to može biti zanimljivo, nepredvidljivo i dinamično. Ukratko, ne želim se vratiti u državnu ustanovu.

TANJA PURETA: Nakon 12 godina rada kao privatnik, moji su dojmovi odlični! Mislim da sam prije 12 godina donijela najbolju odluku u svome životu, te da ću, kako sada stvari stoje, ostati „privatnik" do kraja svoje profesionalne karijere. Naime, tijekom ovih godina stekla sam i ekspertizu i reputaciju, što mi omogućuje da ostvarujem odlične rezultate. Osim toga, pozicija privatnika mi omogućuje da stalno razvijam nove programe, okupljam oko sebe tim najboljih psihologa- stručnjaka, pružam izvrsnu nastavnu bazu za sve studente koji žele kod nas obavljati praksu te tako promičem ideju psihologa kao važne karike u ostvarenju kvalitetne, zdrave i učinkovite sinergije pojedinaca i organizacija.

LJUBO KAČIĆ:Nakon 10 godinamogu reći, bio sam i ostao jako sretan što sam se odvažio na ovakav korak i što sam do danas uspio ostati u ovom modu profesionalnog postojanja. Malo je manje kose i živaca, puno neprospavanih noći, ali i puno zadovoljstva koje je teško platiti – a za sve ostalo tu je kartica J!

ANDREA ČVRLJAK: Nakon 7 mjeseci rada mogu reći, svaki početak je jako težak i treba strpljenja, upornosti i vjere da radiš nešto dobro za ljude i za sebe. Ima dana kada je teško, a ima dana kada te nebo podržava. I tako je to. Treba vjerovati.

5. ŠTO SMATRATE GLAVNOM POTEŠKOĆOM S KOJOM SE SUSREĆETE VI I OSTALE KOLEGICE I KOLEGE PSIHOLOZI - PRIVATNICI?

GORDANA BERTOVIĆ: Glavna poteškoća je ekonomska kriza u zemlji, koja se ove godine jako osjeća u radu psihologa privatnika, pa je sve manji broj ljudi koji si mogu priuštiti odlaske psihologu –psihoterapeutu, a sve veći je broj ljudi kojima je psihoterapija potrebna. I psihodijagnostičkih obrada je sve manje. Da bi klijent došao na psihodijagnostičku obradu on treba biti upućen od nekog. Nalazi koje psiholozi pišu drugim strukama su dobrodošli, ali nisu nužni, a kako to košta psihijatri i drugi koji su nam uvijek upućivali sve više štede klijente od plaćanja.

TANJA PURETA: Mislim da je glavna poteškoća upravo nedovoljna prepoznatost nas psihologa kao struke na tržištu. Čini mi se da je svijest o tome što mi sve kao psiholozi možemo pružiti ljudima i organizacijama, još uvijek nedovoljno razvijena. To je velika šteta, kako za nas, tako i za naše potencijalne korisnike, jer imamo odlična znanja i alate, kojima im prilično možemo pomoći da riješe brojne probleme, koje nerijetko i ne znaju kome adresirati, te općenito unaprijede kvalitetu svog života i rada.

LJUBO KAČIĆ: Ovdje ću morati malo jasnije napraviti jednu razliku, koju barem ja tako doživljavam i koju sam na početku indirektno ugradio u predstavljanje: ja se zapravo i ne osjećam toliko kao psiholog-privatnik. Prije bih rekao da sam privatnik-psiholog. Ako tako postavimo stvar, onda su moji problemi prvenstveno poslovne naravi (kako osigurati dovoljno posla, kako postići da moji klijenti budu zadovoljniji, kako unaprijediti svoj način rada, kako doći u mogućnost da zaposlim ljude... i naravno, kako plivati u šumi hrvatske regulative, birokracije, poreza, nekulture i nelojalnost na tržištu i sl.). Problemi vezani uz mene-psihologa su onda jednaki kao i kod svih drugih. I ja ponekad u sebi zarogoborim na Komoru, htio bi da mi više pruža i više me štiti, ali... brzo me prođe. U svemu tome, ne osjećam se dovoljno povezan s ostalim kolegama koji su psiholozi-privatnici, niti imam baš puno vremena upoznavati njihove probleme i specifičnosti. Osim ako nas posao ne uputi jedne na druge. Eto, možda bi to bio pravi odgovor na pitanje: glavna poteškoća je što ne znam koje su poteškoće ostalih kolega psihologa-privatnika. Dakle, bilo bi dobro da imamo prilike više razmjenjivati iskustva, čak i konkretna znanja, pa i uvezivati se i poslovno. Vjerujem da tu ima puno prostora i zajedničkog interesa.

ANDREA ČVRLJAK: Stres neizvjesnosti. Ovo je posao koji radiš sam i nekada neodstaje ona dinamika međuljudskih odnosa. Osim toga, na privatnicima psiholozima je sve od finacija, promocije, posla psihologa, planiranja....To je jako iscrpljujuće i mislim da je to najveći izazov. Ali bez obzira na to, ne treba gubiti vjeru. Potrebe tržišta za uslugama psiholog je velika.

6. OVIH DANA JE AKTUALNA TEMA FISKALIZACIJA. DOTIČE LI SE ONA I USLUGA PSIHOLOGA?

GORDANA BERTOVIĆ: Da svakako. Od 1.travnja smo i mi obveznici fiskalnih računa. U početku procesa fiskalizacije potrebna su poprilična ulaganja u opremu, programe, programere. Uvedena je obilnija administracija, potrebno je poznavanje pravnih akata, pravnoj jezika da se napišu Odluke i drugi nužno potrebni dokumenti za arhivu. Potrebno je poznavanje računovodstvenog jezika. Sve u svemu administracija je utrostručena.

TANJA PURETA: Naravno! Mi psiholozi naplaćujemo svoje usluge, što također podliježe fiskalizaciji. Tu su pravila jasna i treba ih poštovati.

LJUBO KAČIĆ: S obzirom na djelatnost i činjenicu da u svom poslovanju ne baratam s gotovinom, fiskalizacija je od 01.07. ove godine meni donijela tek neke minorne zahtjeve za usklađivanjem: trebalo je izraditi kratki interni pravilnik, definirati prodajna mjesta (!) i operatore (!) te uskladiti izgled računa inadopuniti ga nekim podacima. A kao "najvažnije" od svega - trebalo je na vidljivo mjesto istaknuti natpis: "Bez računa se ne računa"(J). Čudno će zvučati, ali je meni to sve skupa ispalo prilično veselo.

ANDREA ČVRLJAK: Pa da, to je najednostavnija stvar. Kupiš certifikat u FINI, instaliraš program i to radi. Imam stav da treba sve raditi prema propisima, to je struktrura i sigurnost.

7. KAKVU VRSTU POMOĆI GRAĐANI NAJŠEČĆE TRAŽE OD VAS KAO PSIHOLOGA?

GORDANA BERTOVIĆ: Građani najviše traže psihoterapijske razgovore kad se nađu u kriznoj životnoj situaciji ili kad osjećaju emocionalne probleme ili simptome , zatim se traže usluge u medicini rada (kad dolaze po dozvole). Te dvije stvari su najzastupljnije, dok je dijagnostika svedena na minimun (praktički samo sudska vještačenja i obrada na traženje psihijatra)

TANJA PURETA: Kad je o građanima riječ, oni se najčešće obraćaju za pomoć u rješavanju konkretnih problema s kojima su se susreli i ne znaju se samostalno nositi s njima. Drugi razlog njihovog obraćanja je želja da kroz individualni coaching razviju svoje socijalne vještine, odnosno vještine boljeg upravljanja sobom (npr. upravljanja vlastitim vremenom, kontroli emocija u određenim situacijama koje im izazivaju stres, i sl.)

LJUBO KAČIĆ: U poslovnom smislu ne radim direktno s građanima, već su moji klijenti organizacije. I tu su moje usluge jasne i definirane. Međutim, kako moj posao redovito uključuje te iste građane u njihovoj radnoj ulozi... često znaju pristupiti s nekim osobnim pitanjem, potrebom da se povjere nekome, da traže i dobiju podršku od nekoga neutralnog, sa strane, neopterećenog internim odnosima i poviješću, nekog tko je vidio i druge sredine i može pričati o iskustvima drugih. Najčešće su to teme vezane uz bolji nastup u radnoj sredini, kontrolu emocionalnih stanja i vlastiti razvoj u jednom tako "sofisticiranom području" kao što je komunikacija i međuljudski odnosi. Međutim, vrlo često su to i neke poteškoća iz privatne domene, pitanja o odgoju djece, o partnerskim odnosima, ovisnostima, psihofizičkom zdravlju, svom ili nekoga bliskoga i sl.

ANDREA ČVRLJAK: Imaju potrebu da ih netko sasluša i suosjeća, te da ima pruži potporu kako i dalje. Vrlo česta tema su poteškoće anksioznosti, depresija, nezadovoljstvo, potekoće komunikacije u braku, učenje novih vještina kako se suočiti....Zapravo različite su potreškoće i jedinstvena reakcija svakog pojedinca.

8. IMATE LI SURADNJU SA DRUGIM STRUČNJACIMA IZ PODRUČJA POMAGAČKIH STRUKA?

GORDANA BERTOVIĆ: Da,suradjujem najviše sa psihoterapeutima, zatim psihijatrima i liječnicima. sa psihijatrima surađuje na temu psihodijagnostike, a sa liječnicima i psihoterapeutima surađujem u terapijskom radu

TANJA PURETA: Mi kao organizacijski psiholozi, kada radimo u nekoj organizaciji na njenom razvoju, nužno moramo razvijati odličnu suradnju sa svim strukama, a posebice s odjelom upravljanja ljudskim potencijalima,koje je po svojoj suštini multidisciplinarno.

LJUBO KAČIĆ: Upravo maločas spomenute situacije nerijetko završe mojom procjenom da bi bilo najbolje osobu uputiti nekome od kolega koji se specifičnije bave savjetodavnim ili psihoterapijskim radom. Tada mi treba suradnja i s kolegama i s drugim stručnjacima iz područja pomagačkih struka. Bilo je slučajeva kada je trebalo osobe i psihijatrijski hospitalizirati, kada je trebalo pronaći najbolju opciju za zbrinuti dijete s poteškoćama u razvoju, kada je trebalo krizno savjetovanje zbog bračnih razmirica ili pak psihološki zbrinjavati osobe koje su nehotično počinile kazneno djelo i.t.d. Tada mi je jako važno znati za nekoga pouzdanoga stručnjaka i preusmjeriti osobu na pravo mjesto. Smatram da je to dio mog posla i da je to tada u interesu svih u tom lancu. Stanje stvari je da osobno poznam neke kolege iz tih područja i da sam surađivao s njima na takav način, ali moram i priznati da mi nedostaje još puno više takvih imena u mojoj "kognitivnoj mapi".

ANDREA ČVRLJAK: Surađujem s dva psihijatra, kao suradnicima kada treba psihijatrijski pregled, neuropedijatrima, obiteljskim doktorima, psiholozima. Ovim putem želim zahvaliti našoj kolegici Zdeslavi Udovičić koja mi je puno pomogla na početku.

9. BITI PSIHOLOG - PRIVATNIK ZNAČI I BITI SAM SVOJ ŠEF I RASPOAGATI SVOJIM VREMENOM. JE LI TO ZAISTA TAKO I KAKO IZGLEDA JEDAN VAŠ UOBIČAJENI RADNI DAN?

GORDANA BERTOVIĆ: Zaista je tako. Šef si sam sebi. To je prednost kad se radi o postavljanju granica i normi ponašanja. No, kad je šef loš nemaš se na koga ljutiti, osim na sebe,i to je mana. Jedan radni dan u prosjeku izgleda tako da radim od 8-21 uz veće ili kraće pauze. Nekada mi je pauza vrijeme dok dođem od toče A do točke B. Jutro počinjem u medicini rada,nakon toga nastavljam sa psihoterapijama i/ili kliničkom psihodijadnostikom popodne, uz povremena predavanja i radionice na programima društvene odgovornosti i ljudski resursi. Svakodnevna je i administracija koju obavljam između navedenih poslova. Angažirana sam u izobrazbi pomoraca u vidu predavanja na fakulteu. Dakle nekad radim cijeli dan,od 8-21.00 uz kratke pauze,a nekada sam slobodna od 11.00, dakle radim samo 3 sata, vrlo šaroliki ritam i tempo rada

TANJA PURETA: Zaista je tako da ste kao psiholog – privatnik, šef svoga vremena. Kada izađete iz organizacije u kojoj ste bili zaposleni i koja je pred vas postavljala brojne zahtjeve (sukladno opisu radnog mjesta na kojem ste bili zaposleni), osjećaj velike količine vremena koju odjednom imate na raspolaganju, može djelovati previše opuštajuće. Tada se možemo zavarati da imamo dovoljno vremena za sve što želimo i trebamo, što je velika varka. Naime, osim samog konkretnog stručnog rada s klijentima, kao privatnici trebamo voditi računa o brojnim dodatnim aktivnostima koje izlaze iz domene naše struke, kao što su npr. pravno i računovodstveno praćenje poslovanja, informatička podrška, briga o prostoru u kojem obavljamo djelatnost, itd., pa sve do osmišljavanja kako doći do klijenata, aktivnosti marketinga i odnosa s javnostima, itd. Ako uz to još i zapošljavamo ljude, tu se dodaje još i nužnost aktivnog rukovođenja njima. Kada se na sve to doda još i imperativ stalnog osobnog usavršavanja, vremena postane premalo, pa je jako važno postavljati dobre ciljeve, jasno prioritizirati te držati se zacrtanih planova. U suprotnom stvari mogu izmaknuti kontroli, a jedina odgovorna osoba za to je upravo – psiholog-privatnik.

LJUBO KAČIĆ: Uobičajeni dan, što je to? Ha-ha! Ovo je jedno od onih vrlo zanimljivih i projektivnih pitanja i za mene je vrlo slično onom poznatom: da li je čaša polu-puna ili polu-prazna. Neki bi sigurno rekli kako privatnici imaju slobodu da rade što ih je volja i kad ih je volja, i da ne moraju nikome polagati račune. Drugi bi sigurno rekli kako to nije nikakva sloboda ako ne znaš hoćeš li sutra imati dovoljno za normalan život, i kako polagati račune uvijek nekome moraš – bilo to šef, bliski ljudi, društvo, bog... A odgovor je, naravno: u pravu su svi i nitko - to je vrlo individualno! Tu, po meni, nema boljeg ili lošijeg. Kao što se optimisti bolje osjećaju u svojim vedrim interpretacijama, tako se pesimisti sigurnije osjećaju u svojim ozbiljnim pogledima na stvari. I jedne i druge to pokreće na ponašanje, i jednima i drugima to ispunjava njihov prirodni "krug". A svijet treba i jedne i druge.

Da odgovorim na pitanje: meni osobno biti privatnik upravo znači raspolagati svojim vremenom i biti sam svoj šef. I to je tako, usprkos činjenici da si ne želim dopustiti odbijanje poslova bez obzira na privatne planove i želje, da dok radim imam osjećaj da moram biti još odgovorniji prema poslu nego da radim za nekoga (dakle, još manje slobodan)... i bez obzira na činjenicu kako neki koje znam imaju daleko više slobode i vremena, uz možda iste materijalne benefite, a bez neizvjesnosti kojima sam ja izložen. I ja ovu čašu vidim polupunu, unatoč jasnoj odgovornosti i egzistencijalnoj brizi prema sebi i svojim bliskim osobama. Dakle, ovaj modus djelovanja meni ispunjava moj pojam slobode u realnim okvirima, a moj uobičajeni dan je vrlo blizu onoga što bih ja prirodno i želio: nije uobičajen!

ANDREA ČVRLJAK: To je dobra strana. Uglavnom radim popodne od 3 do 8. Prilagođavam se i potrebama klijenata. Osim toga, moj sin je bio moj najveći motivator da mogu sama organizirati svoje vrijeme. Željela sam imati dosta vremena za njega. I to je sada realnost.

10. IMATE LI PRIJEDLOG NA KOJI NAČIN BI HRVATSKA PSIHOLOŠKA KOMORA I HRVATSKO PSIHOLOŠKO DRUŠTVO, MOGLO POMOĆI PSIHOLOZIMA PRIVATNICIMA?

GORDANA BERTOVIĆ: Velika većina ljudi (90%) dolazi psihologu zbog intriznične motivacije, (jer sami imaju potrebu, al po mogućnosti da niko nezna), a dobro bi nam došla i ona ekstrinzična motivacija ljudi (dakle dolazak psihologu zbog nečije stručne indikacije).Tu bi Komora trebala odigrati ulogu danas bolje umreži sa drugim strukama. Kao pro su naše usluge umrežene u medicini rada. Da je u medicini rada prepušteno klijentima da sami odluče doći psihologu ne bi niko došao, ili nekada je za ocjenu radnesposobnosti bio obavezan nalaz psihologa te su klijeniti dolazili na testiranje jer jeto bilo indicirano. Danas, bar u Rijeci nije tako, nalaz psihologa je dobrodošao ali nije nužan i to klijenti znaju. I drugo,pomoć Komore vidim da nam otvori mogućnost rada i suradnje sa drugim osiguravajućim kućama, a ne da se samo bore sa HZZO-o gdje evidentno nama nema mjesta. Takvu suradnju pojedinac psiholog nema snagu napraviti. Timebi se klijentima omoguilo da bar neke usluge nemorajuplaćati sami. I treće,najvažnije, Komora bi privatnicima u kliničkoj praksi najviše mogla pomoći da nas prema načinima plaćanja samo nekih od naših usluga (npr.onih osnovnih –testiranja) izjednači sa psiholozima koji rade u ambulatnim službama bolnica ili domova zdravlja (državnim službama). Ako klijent istu uslugu (testiranja) može ambulantno (u KBC-u ili DZ) dobiti besplatno kod psihologa, nije motiviran doći privatniku (a znamo da uslugu psihologa u državnojslužbi neko plati-HZZO,Grad,Županijai sl). U tom slučaju nevidimrazloga zaštoje zabranjeno psiholozima privatnicima da sklope iste ugovore koje je u njihovo ime sklopila držav.ustanova.

TANJA PURETA: Po mom mišljenju, najviše mogu pomoći u sustavnom promicanju naše struke u javnosti te u osmišljavanju kvalitetnih programa usavršavanja za psihologe praktičare, u smislu njihovog stalnog profesionalnog razvoja, kako bi kvaliteta našeg rada bila široko prepoznata i cijenjena.

LJUBO KAČIĆ: Pa, ništa posebno, izuzev onog općenitog: da nastave raditi na promicanju važnosti, digniteta ali i popularnosti naše struke prema "vani" te odgovornosti, angažiranosti i entuzijazma prema vlastitoj struci prema "unutra". Ipak, ponovit ću onaj moment kojeg sam ranije spomenuo: potrebu da ljudi iz nekog zajedničkog miljea međusobno komuniciraju. Mislim da su aktivnosti u vidu prezentacija i predavanja koje organizira Sekcija za organizacijsku psihologiju HPD-a jedan dobar način susreta i međusobne razmjene iskustava među kolegama koji imaju neke profesionalne dodirne točke . Napraviti tako nešto još interaktivnije, možda malo neformalnije i za specifičniju grupu sudionika – psihologa privatnika – mislim da bi bilo vrlo interesantno i korisno. Sad, da li je za to potreban HPD ili Komora... nisam siguran. Možda bi pomoglo kad bi bili pokretači, a sigurno bi pomoglo kad bi bili sponzori J. No, opstajanje takvog nečega kroz vrijeme direktno bi ovisilo o tome da li tu zaista postoje zajednički interesi i da li bi se ljudi htjeli angažirati oko toga. Meni osobno bi to bilo vrlo zanimljivo doznati.

ANDREA ČVRLJAK: Neka ideja je umrežavanje s državnim instutucijama ili osiguravajućim društvima odn. prebacivanje dijela posla na psihološke prakse. Onaj dio posla koji sustav ne stigne obaviti, a tiče se usluga psihologa. To mi se čini dobra ideja. Osobno znam da ljudi dugo čekaju na psihologijske obrade što bi jednim dijelom i mi mogli obavljati. Ima i drugih apsekata poslova koji bi mogao pokrivati privatni sektor. Sigurna sam da se na tome radi i da je to budućnost.

11. ŠTO BI SAVJETOVALI KOLEGICAMA I KOLEGAMA PSIHOLOZIMA KOJI RAZMIŠLJAJU DA OTVORE PRIVATNU PSIHOLOŠKU PRAKSU?

GORDANA BERTOVIĆ: Da prije otvaranja priv.prakserazmišljaju dugoročno, jer otvoriti nije problem, raditi pomalo nije problem. Problem je kontinuirano 12mj.održavati rad privatne prakse. Poruka mladima-bez prethodnog kliničkog iskustva bar od 5 godina teškoje za očekivati uspjeh u privatnoj praksi koja je bazirana na radu sa klijentima koji traže pomoć

TANJA PURETA: Prije svega, smatram da je prije donošenja odluke o otvaranju privatne prakse jako korisno da psiholog provede neko vrijeme radeći za neku drugu organizaciju (ili privatnika), kako bi stekao odgovarajuću stručnu podlogu za samostalan rad. Širina i dubina profesionalnih znanja, kao i optimalna razina osobne zrelosti, ključ su uspjeha u privatnim vodama. Dodatno, savjetovala bih im da se najprije dobro informiraju o tome što to sve obuhvaća (kroz literaturu i kroz razgovore s privatnicima, pogotovo onima uspješnima), realno procijene je li to za njih i ako dobiju odgovor razuma i srca da jest – neka hrabro krenu. Mogu im obećati da će se susresti s brojnim preprekama, ali svladavanje svake od njih samo će ih još više izbrusiti do razine pravog profesionalnog dragulja.

LJUBO KAČIĆ: Ovdje ne mogu a ne biti šaljivo ozbiljan i filozofski konkretan. Želim dati naputak:"Tri koraka do uspješne odluke"! Prvo - svakako dobro promislite što je za vas stvarno sloboda, i to u onom smislu koji sam malo prije spominjao. Ne morate ići dalje, ako imate osjećaj da i nije neka sloboda kad moraš sve sam raditi: i marketing i prodaju i pregovore... i dogovarati grupe za testiranje, i testirati, i ispravljati testove i raditi intervjue i pisati mišljenja i prezentirati nalaze i pisati fakture, a onda ih još i poslati, pa na kraju mjeseca se pobrinuti i za računovodstvo... i da ne nabrajam više, dok čekam da mi plate posao završen još prije mjesec i pol dana. Ako ipak mislite da to ima nekih svojih čari onda, kao drugo - još jednom, što je moguće konkretnije zamislite kako na vas stvarno djeluje neizvjesnost, nepostojanje sigurnih egzistencijalnih uporišta u budućnosti, najvjerojatnije nepostojanje osoba koje će vam uskočiti i zamijeniti vas kad osjećate da više ne možete, da bi zaspali, pobjegli... (puno sam puta pomislio kako bi bilo dobro da su vlasnik i direktor moje tvrtke stvarne osobe kojima mogu predati odgovornost i otići na more - brati masline!). Ako ništa strašno pri tome ne možete zamisliti (poput npr osjećaja potpune neslobode, svezanosti, okovanosti), onda, kao treće, pročitajte zadnju rečenicu. Upornost, otpornost ili tvrdoglavost – ne znam više što je što – ali, svakako je to nešto što treba privatniku, pa bio on i psiholog!. Ako vam i to zvuči poznato, odnosno kao ništa pametno, javite mi se za kavu: pokušao bih vam uživo objasniti neke poduzetničke probleme. No to je već četvrti korak, a vi već previše razmišljate.

ANDREA ČVRLJAK: Svakako bi ih podržala i pomogla im na počecima jer je i to meni trebalo kada sam započela. Onaj tko želi raditi, posla ima! Zato neka se usude krenuti!

Zahvaljujem kolegicama i kolegi na suradnji i želim puno uspjeha u radu.

Zoran Šimić, urednik

Više...

O emocionalnoj inteligenciji s ekspertom - dr. Vladimir Takšić

O emocionalnoj inteligenciji - govori dr. Vladimir Takšić - prenosimo s Psihoportala.

Emocionalna inteligencija se može unaprijediti. "Prvi čovjek u Hrvata koji se počeo baviti emocionalnom inteligencijom" dr. sc. Vladimir Takšić, za PSIHOportal govori o području koje počinje zauzimati značajno mjesto u suvremenoj psihologiji.

Za pocetak molit cu Vas da posjetiteljima PSIHOportala pojasnite sto je to emocionalna inteligencija (EI) i po cemu se razlikuje od "klasicne" inteligencije?

EI je skup sposobnosti koji uključuje uočavanje, razumijevanje, izražavanje, regulaciju i upravljanje svojim i emocijama drugih ljudi. To je najjednostavnija definicija koja je slična klasičnoj IQ jer uključuje pojam "sposobnosti", a razlika je u kontekstu koji se odnosi na emocije.

Kad vec uspoređujemo s klasičnom inteligencijom, u kojoj mjeri su povezane?

I jedna i druga uključuju sposobnosti, ali osnovno je da EI pripada kristaliziranim inteligencijama koje se razvijaju tijekom života s iskustvom.

Jel to znači da netko može biti jako inteligentan, ali da ima nisku emocionalnu inteligenciju?

Statistički DA, ali postoji pozitivna korelacija između te dvije inteligencije. ona međutim nije visoka, pa se može desiti da pojedinci imaju visoku apstraktnu inteligenciju, a emocionalna i socijalna inteligencija budu jako niske, zato je dobro da se one shvate komplementarno, a ne kao konkurencija jedna drugoj. Često predlažem da se za selekciju kandidata koji moraju raditi u interakciji s drugim ljudima uz klasičnu koriste i testovi EI. Mislim da bi se svi složili da bi mi psiholozi morali imati poprilično visoku EI.

Zbog čega je emocionalna inteligencija važna u životu?

EI je najbitnija za profesije koje rade u socijalnom okruženju, a sva istraživanja pokazuju da je povezana s empatijom i prosocijalnim ponašanjem. Nerealno je i štetno govoriti da je EI bitnija od klasične inteligencije, a pogotovo da prognozira sve ono što klasična inteligencija nije uspjela objasniti.

Spomenuli ste testove koji mjere EI, u kojoj mjeri se oni danas koriste u selekciji kandidata za posao?

Moje je iskustvo da se ne koriste dovoljno. Problema je puno, a jedan od njih je što je to kompleksna sposobnost, a ne postoji jedinstveni točan odgovor. To onda povlači za sobom problem konstrukcije, pa je danas najpoznatiji test EI tzv MSCEIT koji je moguće kupiti samo od specijalizirane firme.Također je veliki problem prijevoda i adaptacije na druge kulture.

Može li se emocionalna inteligencija unaprijediti primjerice nekim vježbama?

Može! kako je to sposobnost koja se razvija kroz iskustvo, moguće je programima koji danas postoje u Svijetu razviti i poboljšati emocionalnu kompetenciju, a naročito se to pokazalo vrijednim kod djece. mi radimo s takvim Programom koji je razvijen na Yale sveučilištu.

Obrađuju li studenti psihologije u okviru svog redovitog školovanja, područje EI?

Na Odsjeku u Rijeci predajem studentima o EI u okviru kolegija Inteligencija i moram reći da su jako zainteresirani za to područje. Također sam predavajući Psihometriju na Odsjeku u Osijeku imao puno zainteresiranih za diplomske radnje iz područja EI. osim toga, u okviru doktorskih studija imao sam nekoliko kandidata iz tog podučja koji su uspješno obranili disertacije, ili ih još pripremaju. Interes u Svijetu je sve veći, jer se područje razvija u svakom pogledu: teorijskom, metodološkom i praktičnom.

Za one koji do sada nisu imali priliku informirati se o EI, što bi ste preporučili kao "uvodno" štivo?

Ako su u pitanju kolege psiholozi, onda danas ima jako puno dobrih stranih knjiga u kojima su provjerene informacije o EI. Za laike uvijek savjetujem Golemana, jer je on uspio znanstvene spoznaje vrlo zanimljivo uspio izložiti običnom čovjeku. Ono što treba izbjegavati su popularne knjižice sa savjetima kako razviti svoju EI u par dana. Samo za kraj, programi razvoja EI traju najmanje godinu dana, najviše zbog složenosti područja koje je prožeto kroz gotovo sve aktivnosti pojedinca.

Na kraju zahvaljujemo Vam na suradnji i molimo da našim posjetiteljima date možda nekoliko savjeta iz područja EI koje mogu primjeniti u svakodnevnom privatnom ili poslovnom okruženju?

Da sad ja ne ispadnem onaj koji piše recepte, ali... uvijek treba početi s otvorenošću za svoje i emocije drugih ljudi. emocije nam pomažu u komunikaciji i treba se potruditi prepoznati ih, razumjeti ih, adekvatno izraziiti, regulirati i upravljati njima, ali kako je to odavno već uočio Aristotel - to nije lako!

Kratka bilješka o autoru:

Vladimir Takšić – redoviti profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje je nosilac obaveznih kolegija Teorija mjerenja, Psihometrija, Konstrukcija psihologijskih mjernih instrumentata i Inteligencija, a povremeno i izbornog kolegija Odabrana poglavlja iz metodologije. Gostujući je nastavnik na Odsjecima za psihologiju Umea (Švedska), Zagreb, Ljubljana i Osijek. Bio je sedam godina prodekan za znanstveno-istraživački rad i međunarodnu suradnju. Član je uredništva časopisa Psihološka Obzorja (Ljubljana) i Primenjena psiholgija, a član je American Psychological Association, International Cross Cultural Association, HPD i HPK, a član Science Committee EFPA. Voditelj je bio nekoliko projekata «Razvoj i kroskulturalna provjera konstrukta emocionalne inteligencije» koje financira MZOŠ i EU FP6 Projekta «Mobile base game learning». U posljednje vrijeme najviše se bavi konstrukcijom psihologijskih mjernih instrumenata u području emocionalne inteligencije

Popis značajnijih radova

Takšić, V., Mohorić, T. & Duran, M. (2009). Emotional skills and competence questionnaire (ESCQ) as a self-report measure of emotional intelligence. Psihološka obzorja (Horizons of psychology). 18, 3, 7-21.
Molander, B., Holmström, S. & Takšić, V. (2009). Cross-cultural and sex differences in the Emotional Skills and Competence Questionnaire scales: Challenges of differential item functioning analyses Psihološka obzorja (Horizons of psychology), 18, 3, 82-98.
Avsec, A., Takšić, V. & Mohorić, T. (2009). The Relationship of Trait Emotional Intelligence with the Big Five in Croatian and Slovene University Student Samples. Psihološka obzorja (Horizons of psychology). 18, 3, 99-110.
Takšić, V. i Mohorić, T. (2009). The relation of trait emotional intelligence with positive outcomes in life. U: T. Freire (ur.). Understanding Positive Life. Research and practice on positive Psychology. Lisboa. Climepsi Editores. Str. 277-290.
Catalano, S., Cerniglia, I. & Takšić, V. (2009). L'intelligenza Emotiva. U: S. Catalano & , I. Cerniglia (ur.).Approcci psicometrici alla valutazione della regolazione affettiva. Roma : ARACNE editrice S.r.l., 23-80.
Ivčević, Z., Pillemer, D. B., Wang, Q., Hou, Y., Tang, H., Mohorić, T., & Takšić, V. )2008). When We Feel Good and Bad About Ourselves: Self-Esteem Memories Across Cultures. Memory. 16, 7; 703-711.
Toyota, H., Morita, T. i. Takšić, V. (2007). Development of a Japanese version of the emotional skills and competence questionnaire. Perceptual and Motor Skills, 105 (2): 469-476.
Takšić, V., Mohorić, T. & Duran, M. (2009). Emotional skills and competence questionnaire (ESCQ) as a self-report measure of emotional intelligence. Psihološka obzorja (Horizons of psychology). 18, 3, 7-21.
Molander, B., Holmström, S. & Takšić, V. (2009). Cross-cultural and sex differences in the Emotional Skills and Competence Questionnaire scales: Challenges of differential item functioning analyses Psihološka obzorja (Horizons of psychology), 18, 3, 82-98.
Avsec, A., Takšić, V. & Mohorić, T. (2009). The Relationship of Trait Emotional Intelligence with the Big Five in Croatian and Slovene University Student Samples. Psihološka obzorja (Horizons of psychology). 18, 3, 99-110

PSIHOportal / ZŠ

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed
Ned, 22. 09. 2019 14:45