Društveno priznanje "Marulić: Fiat Psychologia" - čestitke dobitnicima!

Društveno priznanje za osobiti doprinos razvitku primijenjene psihologije u Hrvatskoj "Marulić: Fiat Psyhologia" za 2014.g. dobili/e su:

Davor Apostolovski
Ružica Branković
Dr. Vesna Ivasović
Igor Longo
Irena Pastuović Terze
Tanja Pureta
Branka Starc
Dr. Dario Vučenović
Jasminka Zagorac
Ivo Žanetić
Jasminka Žegarac

Društveno priznanje bit će im uručeno tijekom svečanog otvaranja 22. godišnje konferencije hrvatskih psihologa, 5. studenoga 2014.g. u Hotelu Lone u Rovinju.

Srdačne čestitke!
Hrvatsko psihološko društvo

Više...

Sekcija za organizacijsku psihologiju - najava sastanka 28.10.2014.

Sekcija za organizacijsku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva poziva svoje članstvo i sve zainteresirane na stručno predavanje psihologinje TANJE PURETE iz RAMIRA na temu "Jesmo li kao psiholozi zadovoljni profesionalnim utjecajem koji imamo u organizaciji i kako ga možemo povećati?"
Predavanje će se održati 28.10.2014. godine (utorak) u 18.00 sati u vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivana Lučića 3.
Članovima HPD-a s uredno podmirenom članarinom za 2014.godinu prisustvovanje predavanju bodovat će se prema Pravilniku za stručno usavršavanje HPK.
__________________________________________________________________________

Svatko od nas organizacijskih psihologa se barem jednom našao u situaciji da je došao do odlične ideje, spoznaje, znanstvene činjenice ili sl. Sigurno ju je već bio vidio kao odlično rješenje nekog konkretnog problema ili općenito u funkciji unapređenja poslovanja. Vjerojatno se jako potrudio pronaći adekvatne teorijske i praktične argumente, oblikovati ih u tablice i grafikone i sve to upakirati u znalačku prezentaciju. I na kraju, kao hladan tuš, suočio se s činjenicom da sav taj trud nije rezultirao željenim učinkom. Odgovorne osobe jednostavno nisu prepoznale vrijednost ideje. S druge strane, svjedoci smo mnogih naših kolega iz drugih struka koji uspijevaju zainteresirati odgovorne za svoje ideje, premda u njihovim prezentacijama nema one stručne argumentacije koju smo mi pomno brusili tijekom našeg školovanja. Takve nas situacije mogu navesti da se osjećamo nepriznato kao struka te da se ograničimo u svom djelovanju, premda znamo da to ni za koga nije dobro. U ovom predavanju će biti govora upravo o tome kako oblikovati ideju da bi ju odgovorne osobe u organizaciji prepoznale kao zanimljivu i korisnu te na temelju nje poduzele konkretne akcije. Na taj način možemo povećati naš utjecaj u organizaciji, što će imati pozitivne posljedice kako za unapređenje poslovanja, tako i za image naše struke koja svakom poslovanju može dati pravu dodanu vrijednost.
Tijekom prezentacije obraditi će se sljedeće teme:
• Zašto ljudi ne mogu odmah prepoznati dobru ideju?
• Koje su karakteristike dobre ideje?
• Kako postaviti kontekst koji će osigurati plodno tlo za prihvaćanje ideje?
• Koja je uloga neverbalne komunikacije u prezentiranju i prihvaćanju ideje?
- Kako što brže prijeći put od ideje do njene realizacije?

TANJA PURETA
Magistrica psihologije, specijalistica organizacijske i industrijske psihologije (Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), certificirana NLP trenerica i NLP coach (individualno savjetovanje). Ima 8-godišnje radno iskustvo u dvije renomirane međunarodne tvrtke: Pliva d.d. kao Suradnik u marketingu od 1994.-1997. i IBM Hrvatska d.o.o. kao Menadžer za integrirani marketing i komunikacije od 1997.-2002. Nositeljica je brojnih certifikata poslovnih treninga pohađanih u zemlji i inozemstvu (područja organizacije, upravljanja ljudskim resursima, menadžmenta i marketinga). Od 2002. vlasnica je i direktorica poduzeća „Ramiro", koje se bavi pružanjem konzultantskih usluga na području upravljanja ljudskim resursima i organizacijskim razvojem, usavršavanja poslovnih vještina te savjetovanja u unapređenju uspješnosti poslovanja organizacije. Tanja je dobitnica nagrade Primus - Savjetnik godine u kategoriji Ljudski potencijali, edukacija i trening. Članica je Hrvatskog psihološkog društva i doprinijela je radu Sekcije za organizacijsku psihologiju.

Više...

Psihoportal "razotkriva" psihologe privatnike - prenosimo članak

Pred Vama se nalazi prilog - intervju s kolegicama psihologicama Gordanom Bertović, Tanjom Puretom, Andreom Čvrljak i kolegom Ljubom Kačićem,. psiholozima „privatnicima" koji govore o svojim iskustvima i problemimi s kojima se susreću. Otkrijte kako izgleda njihov uobičajen radni dan. Njihova iskustva mogu biti od koristi kolegicama i kolegama koji razmišljaju da se upuste u „privatne" vode.

GORDANA BERTOVIĆ, mr.spec. kliničke psihologije i psihoterapeut. Svoju profesionalnu aktivnost započela je kao klinički psiholog u Dispanzeru za mentalno zdravlje, Dom zdravlja- Rijeka, gdje jeradila 16 godina. Zadnjih 12 godina radi kao psiholog privatnik na istim poslovima, te do danas ima ukupno 28 god staža na području kliničke psihologije.

TANJA PURETA: magistar specijalist organizacijske i industrijske psihologije, vlasnica i direktorica poduzeća Ramiro za primijenjenu poslovnu psihologiju. Tijekom svog 12-godišnjeg postojanja, Ramiro je radio s više od 120 domaćih i inozemnih tvrtki.

LJUBO KAČIĆ: psiholog, savjetnik u području upravljanja ljudskim resursima, psiholog po struci. Već 11 godina djeluje u sklopu vlastite tvrtke Kalibro d.o.o., u kojoj je, osim vlasnik i direktora, i jedini zaposlenik! Svoje djelovanje je tijekom vremena nešto više usmjerio na stručne procjene i savjetovanje vezano uz individualne i organizacijske potencijale. Također, može se reći da je većina dosadašnjih klijenata tvrtke koje na ovaj ili onaj način djeluju u području IT-a.

ANDREA ČVRLJAK psihologica, prije 7.mjeseci u Splitu je započela svoj posao u privatnoj psihološkoj praksi HERA gdje radi kao psiholog i psihoterapeut s djecom, mladima i obiteljima.

1. GDJE STE RADILI PRIJE NEGO STE POSTALI „PSIHOLOG PRIVATNIK" ? ŠTO VAS JE POTAKNULO DA POSTANETE "PSIHOLOG - PRIVATNIK"?

GORDANA BERTOVIĆ: Nametnute i gotovo obavezne promjene u zdravstvenom sustavom, tzv. privatizacija medic.kadra koja se tada 2001 god. za psihologe odrazila tako da su psiholozi kao nemedicinsko osoblje proglašeni viškom i kao takvi dobili otkaz, uz pravo najma prostorija Doma zdravlja. Dakle potakao me otkaz uz priliku najma prostora u kojem sam radila u Dispanzeru za mentalno zdravlje.

TANJA PURETA: Prije osnutka Ramira, radila sam tri godine u Plivi, te pet godina u IBM-u Hrvatska, u službama za marketing i odnose s javnostima. Na tim pozicijama sam često bila svjedokom brojnih odličnih ideja i projekata, koji u pravilu nisu mogli polučiti željene rezultate, jer zaposlenici, unatoč dobroj volji, često nisu imali kvalitetna znanja iz uspješne komunikacije, pregovaranja, uvjerljivog izlaganja ideja, upravljanja vremenom, timskog rada, rukovođenja i sl. S obzirom da primijenjena psihologija nudi izvrsne i vrlo korisne spoznaje i konkretne vještine iz ovih i sličnih područja, nužnih za uspješan rad, odlučila sam pokrenuti vlastito poduzeće, koje bi tvrtkama omogućilo kvalitetne treninge za ovu vrstu profesionalnog usavršavanja. Vrlo brzo se raspon usluga proširio na sve segmente organizacijskog razvoja (analiza i unapređenje organizacijske klime i kulture, psihologijska procjena potencijala, razvoj timova, usavršavanje rukovoditelja, medijacija, facilitacija, krizne intervencije i sl.)

LJUBO KAČIĆ: Uh, tko to zna točno objasniti... no, recimo da sam bio zreo za "otisnuti" se onda kada se nekoliko meni očito važnih stvari zajedno našlo "jadno i nezadovoljeno" u mojoj koži. Sjećam se da sam se u to vrijeme osjećao profesionalno kompetentan, ali, onako puno "tiše" i razumnije, nego što to mislite i osjećate nakon prve godine samostalnog rada! Dosta energije i mašte sam ulagao u posao, trudio se oko stvari koje nisam morao, istraživao, isprobavao, imao i neke svoje ideje i zamisli... I onda me strašno pogađala činjenica da sam na vrlo malo stvari mogao utjecati direktnije, vidljivije; da su se moja stručna mišljenja, preporuke i intervencije topili negdje u ogromnom sustavu, bez pravog feedback-a, a bez toga ne učite dobro, ne razvijate se i ne doživljavate se potpuno...Počeo sam sve više gledati kamo uopće mogu naprijed u sustavu u kojem sam radio, koje mi se mogućnosti nude, što se od mene očekuje... i ono što sam mogao vidjeti mi se nikako nije sviđalo: bilo je premalo izazova, premalo zona u kojima se moglo iskoračiti, previše restrikcija i utabanih staza i prioriteta koji nisu bili i moji. Onda sam počeo gledati "preko plota" i tamo, upravo suprotno, vidio puno više mogućnosti. Imao sam dojam da se kod nas upravo počinje javljati konkretniji interes za onim čime sam se želio baviti. Također, činilo mi se da bih tu svoju plaću mogao vrlo lako sam zaraditi, radeći nešto što me zanima, na način i u uvjetima u kojima imam puno više slobode i utjecaja. U Hrvatskoj su tada postajale sve uočljivije tvrtke koje su preživjele turbulentno i mutno doba 90-tih, jer su imale dobre i dugoročne motive. Također, prve su pragove organizacijske zrelosti dostizale i tvrtke iz jedne prilično nove, mlade branše, informatike, kojima su upravljali također "mladi" ljudi. Oni su se vrlo konkretno sretali s problemima iz domene organizacijske psihologije i prema njima imali jedan zdravi, neopterećeni stav: to je nešto što je važno i nešto što nije iz njihove domene kompetencija, pa to dakle treba dati stručnjacima.

I tako, kad si zreo za pasti, onda te gurnu obično neke relativno sitne stvari. Svu inertnost i neosjetljivost velikih sustava na svojoj sam koži osjetio kad sam, radeći prekovremeno zbog vlastite odgovornosti za sam posao, napravio određeni propust i bio uredno kažnjen. Druga sitnica je bila još veća sitnica, ali meni još gora: bio je to atak na moj bioritam – trebao sam se na regularnoj bazi početi buditi u 5 ujutro! I to je bilo to!

Sustav o kojemu sam pričao je vojni sustav: ukupno sam radio 10 godina u Hrvatskoj vojsci, kao vojni psiholog u postrojbama. Promijenio sam tri postrojbe, a najduže sam se zadržao u Prvoj gardijskoj brigadi.

ANDREA ČVRLJAK: Vodila sam psihoterapeutivni programa rada s djecom i mladima s invaliditetom u udruzi Andjeli u REHA centru. Ministarstvo je ukinulo financijska sredstav za program i ostala sam bez posla. Donijela sam odmah odluku da idem privatno jer sam htjela kreirati nešto svoje prema svojim vizijama psihoterapeutivnog rada. Osim toga, bila sam stipendista Zupanije za specijalizaciju iz psihoterapije, te sam davno donijela odluku da želim imati svoju psihološku praksu.

2. KAKO JE TEKAO POSTUPAK OKO REGISTRACIJE I OSTALIH ADMINISTRATIVNIH RADNJI PRIJE NEGO STE MOGLI ZAPOČETI S RADOM?

GORDANA BERTOVIĆ: Postupak registacije tekao je jako teško. Moji pokušaji su bili uzaludni, jer psiholozi kao djelatnost nisu postojali u nomenkaturi zanimanja, a opcija registracije „intelektualnih usluga" se upravo ukinula (ona je bila neko rješenje za kolege psihologe koji su prethodnih godina radili kao privatnici). Rješenje sam vidjela sam u stručnoj pravnoj pomoći, te sam registraciju povjerila odvjetniku. Jedino rješenje je tada bila „agencija". Svoju privatnu praksu nazvala sam Matrix-agencija za psihodijagnostiku,psihoterapiju i savjetovanje. Zvučalo mi je smiješno, al tada nije bilo drugog rješenja. No, mojim klijentima to nije bilo važno, jedino im je smetao PDV jer je usluga psihoterapije kod psihologa trebala biti skuplja za 22% PDV-a nego psihoterapija kod psihijatra u privatnoj praksi. Okolnosti nisu bile ohrabrujuće za psihologe privatnike.

TANJA PURETA: To je bio klasični postupak registracije poduzeća za poslovno savjetovanje pri Trgovačkom sudu.
LJUBO KAČIĆ: Budući da se to odvijalo prije 11 godina, vjerojatno je malo toga relevantno i za današnje vrijeme. Tada još nije postojalo zanimanje psiholog, niti psihološka komora, niti kategorija u službenoj klasifikaciji poslova, pod kojom se moglo registrirati svoju djelatnost kao psihološku. Najbliže onome čime sam se namjeravao baviti bila je kategorija organizacijsko savjetovanje, a bio sam savjetovan da je d.o.o. pravni oblik djelovanja koji pruža najveće mogućnosti i slobodu u poslovanju. Tako da sam prošao regularnu proceduru za otvaranje bilo koje druge tvrtke. Moram, međutim, naglasiti da bih i danas izabrao vrlo slični poslovno-pravni okvir, jer me ni u čemu ne spriječava, a daje mi šire mogućnosti tržišnog djelovanja.

ANDREA ČVRLJAK: Trajao je taj administrativni postupak, ali ipak sve je išlo svojim tokom. Važne stvari su se poklapale uz strpljenje i ustrajnost. Hrvatska psihološka komora mi je čak poslala rješenje HP expressom u subotu da ne bih izgubila poticaje od HZZ za samozapošljavanje, to nikada neću zaboraviti! Thanks to Teuta!

3. JESTE LI ZADOVOLJNI RADOM KOMORE U ODNOSU PREMA PSIHOLOZIMA PRIVATNICIMA?

GORDANA BERTOVIĆ: Radom Komore sam zadovoljna kada su u pitanju generalni probemi koji se tiču svih psihologa. Tu je Komora uveliko pomogla statusu i priznanju psihologa kao struke, jer do tada pravno nismo ni postojali. Danas zahvaljući Komori struka postoji i pravno gledano ima veći status nego ranije. Komora nam je pomogla u senzibilizaciji javnosti da psiholozi rade,da su korisnii da pomažu. To je dobro za nas privatnike. Zatim Komora je omogućila brzo i jednostavno otvaranje privatne prakse, ali vrlo malo je napravila i vrlo malo čini da bi se ta privatna praksa lakše održala (osim rada psihologa u medicini rada-gdje su rezultati vidljivi odkako su usluge psihologa za određene preglede postale obavezne, sa definiranom tržišnom cijenom).

TANJA PURETA: Područje rada psihologa privatnika koji se bave organizacijskom psihologijom nije posebno regulirano. S obzirom da se tijekom studija psihologije stječe relativno malo znanja iz ovog područja, psiholozi koji se odluče baviti njime trebaju se jako puno samostalno profesionalno nadograđivati. Mislim da bi tu Komora mogla pomoći organiziranjem ciljanih edukacija, kako bi se kao struka isprofilirali kao najkvalitetniji ponuđač usluga u ovom području, koji organizacijama može uistinu dati dodanu vrijednost. Naime, sada u ovom području, koje je po mom mišljenju temeljno psihološko, mogu pružati usluge svi koji žele, i to je tako, sviđalo se to nama ili ne. Međutim, mislim da bi nam kao struci trebalo biti jako važno da tržište ipak prepoznaje razliku između psihologa – konzultanta za organizacijski razvoj i onoga koji to nije.

LJUBO KAČIĆ: Ne mogu reći da sam izraženije zadovoljan, ali sam svakako manje nezadovoljan nego većina ljudi koje čujem da komentiraju postojanje i rad Komore. Bio sam predsjednik Nadzornog odbora Komore, te se i "izbliza" upoznao s problematikom: zašto je važno da imamo Komoru, što Komora treba, a što ne treba činiti, što može, a što ne može, ali i to koliko su ograničene mogućnosti naše, ipak male stručne zajednice, da imamo jaku i organiziranu Komoru. Uvjeren sam da Komora može biti korisnija, prisutnija i važnija u našim profesionalnim životima kada bi se psiholozi u svim područjima više uključili u njen rad – i to nažalost (ili na sreću), jedino za slavu i zadovoljstvo, a ne za novac. Što se tiče psihologa-privatnika, ne znam što bih rekao. Psiholozi koji rade u nekim područjima su se kroz ovo vrijeme postojanja Komore vrlo aktivno angažirali i prilično uspješno riješavali probleme na koje su nailazili u svom profesionalnom kontekstu. Da li to znači da neki drugi nemaju problema, ili nemaju kritičnu masu ili, jednostavno sebe međusobno ne prepoznaju kao povezanu interesnu skupinu? I dalje ne znam odgovor, premda bih tipovao na ova zadnja dva uzroka.

ANDREA ČVRLJAK: Izdali su rješenje i poslali mi ga taman kada je trebalo. Zatim sam započela radom. Pa jesam!

4. KAKVI SU VAŠI DOJMOVI DANAS?

GORDANA BERTOVIĆ: Nakon 12 god. rada mogu reći da je rad u privatanom sektoru jednim djelom formirao moju ličnost, postao je dio mene, dio mog načina života i nemogu zamisliti da radim drugačije. Sadržaj je važniji od forme, kvaliteta je važniji od brojke. Teret odgovornosti je veliki, nema oslonca ili podrške iz vana. No, pozitivni rezultati se cijene i nagrađuju, a greške se skupo plaćaju. Potrebno je puno truda, odricanja, borbi, rizika, izazova, balansiranja. Sve to može biti zanimljivo, nepredvidljivo i dinamično. Ukratko, ne želim se vratiti u državnu ustanovu.

TANJA PURETA: Nakon 12 godina rada kao privatnik, moji su dojmovi odlični! Mislim da sam prije 12 godina donijela najbolju odluku u svome životu, te da ću, kako sada stvari stoje, ostati „privatnik" do kraja svoje profesionalne karijere. Naime, tijekom ovih godina stekla sam i ekspertizu i reputaciju, što mi omogućuje da ostvarujem odlične rezultate. Osim toga, pozicija privatnika mi omogućuje da stalno razvijam nove programe, okupljam oko sebe tim najboljih psihologa- stručnjaka, pružam izvrsnu nastavnu bazu za sve studente koji žele kod nas obavljati praksu te tako promičem ideju psihologa kao važne karike u ostvarenju kvalitetne, zdrave i učinkovite sinergije pojedinaca i organizacija.

LJUBO KAČIĆ:Nakon 10 godinamogu reći, bio sam i ostao jako sretan što sam se odvažio na ovakav korak i što sam do danas uspio ostati u ovom modu profesionalnog postojanja. Malo je manje kose i živaca, puno neprospavanih noći, ali i puno zadovoljstva koje je teško platiti – a za sve ostalo tu je kartica J!

ANDREA ČVRLJAK: Nakon 7 mjeseci rada mogu reći, svaki početak je jako težak i treba strpljenja, upornosti i vjere da radiš nešto dobro za ljude i za sebe. Ima dana kada je teško, a ima dana kada te nebo podržava. I tako je to. Treba vjerovati.

5. ŠTO SMATRATE GLAVNOM POTEŠKOĆOM S KOJOM SE SUSREĆETE VI I OSTALE KOLEGICE I KOLEGE PSIHOLOZI - PRIVATNICI?

GORDANA BERTOVIĆ: Glavna poteškoća je ekonomska kriza u zemlji, koja se ove godine jako osjeća u radu psihologa privatnika, pa je sve manji broj ljudi koji si mogu priuštiti odlaske psihologu –psihoterapeutu, a sve veći je broj ljudi kojima je psihoterapija potrebna. I psihodijagnostičkih obrada je sve manje. Da bi klijent došao na psihodijagnostičku obradu on treba biti upućen od nekog. Nalazi koje psiholozi pišu drugim strukama su dobrodošli, ali nisu nužni, a kako to košta psihijatri i drugi koji su nam uvijek upućivali sve više štede klijente od plaćanja.

TANJA PURETA: Mislim da je glavna poteškoća upravo nedovoljna prepoznatost nas psihologa kao struke na tržištu. Čini mi se da je svijest o tome što mi sve kao psiholozi možemo pružiti ljudima i organizacijama, još uvijek nedovoljno razvijena. To je velika šteta, kako za nas, tako i za naše potencijalne korisnike, jer imamo odlična znanja i alate, kojima im prilično možemo pomoći da riješe brojne probleme, koje nerijetko i ne znaju kome adresirati, te općenito unaprijede kvalitetu svog života i rada.

LJUBO KAČIĆ: Ovdje ću morati malo jasnije napraviti jednu razliku, koju barem ja tako doživljavam i koju sam na početku indirektno ugradio u predstavljanje: ja se zapravo i ne osjećam toliko kao psiholog-privatnik. Prije bih rekao da sam privatnik-psiholog. Ako tako postavimo stvar, onda su moji problemi prvenstveno poslovne naravi (kako osigurati dovoljno posla, kako postići da moji klijenti budu zadovoljniji, kako unaprijediti svoj način rada, kako doći u mogućnost da zaposlim ljude... i naravno, kako plivati u šumi hrvatske regulative, birokracije, poreza, nekulture i nelojalnost na tržištu i sl.). Problemi vezani uz mene-psihologa su onda jednaki kao i kod svih drugih. I ja ponekad u sebi zarogoborim na Komoru, htio bi da mi više pruža i više me štiti, ali... brzo me prođe. U svemu tome, ne osjećam se dovoljno povezan s ostalim kolegama koji su psiholozi-privatnici, niti imam baš puno vremena upoznavati njihove probleme i specifičnosti. Osim ako nas posao ne uputi jedne na druge. Eto, možda bi to bio pravi odgovor na pitanje: glavna poteškoća je što ne znam koje su poteškoće ostalih kolega psihologa-privatnika. Dakle, bilo bi dobro da imamo prilike više razmjenjivati iskustva, čak i konkretna znanja, pa i uvezivati se i poslovno. Vjerujem da tu ima puno prostora i zajedničkog interesa.

ANDREA ČVRLJAK: Stres neizvjesnosti. Ovo je posao koji radiš sam i nekada neodstaje ona dinamika međuljudskih odnosa. Osim toga, na privatnicima psiholozima je sve od finacija, promocije, posla psihologa, planiranja....To je jako iscrpljujuće i mislim da je to najveći izazov. Ali bez obzira na to, ne treba gubiti vjeru. Potrebe tržišta za uslugama psiholog je velika.

6. OVIH DANA JE AKTUALNA TEMA FISKALIZACIJA. DOTIČE LI SE ONA I USLUGA PSIHOLOGA?

GORDANA BERTOVIĆ: Da svakako. Od 1.travnja smo i mi obveznici fiskalnih računa. U početku procesa fiskalizacije potrebna su poprilična ulaganja u opremu, programe, programere. Uvedena je obilnija administracija, potrebno je poznavanje pravnih akata, pravnoj jezika da se napišu Odluke i drugi nužno potrebni dokumenti za arhivu. Potrebno je poznavanje računovodstvenog jezika. Sve u svemu administracija je utrostručena.

TANJA PURETA: Naravno! Mi psiholozi naplaćujemo svoje usluge, što također podliježe fiskalizaciji. Tu su pravila jasna i treba ih poštovati.

LJUBO KAČIĆ: S obzirom na djelatnost i činjenicu da u svom poslovanju ne baratam s gotovinom, fiskalizacija je od 01.07. ove godine meni donijela tek neke minorne zahtjeve za usklađivanjem: trebalo je izraditi kratki interni pravilnik, definirati prodajna mjesta (!) i operatore (!) te uskladiti izgled računa inadopuniti ga nekim podacima. A kao "najvažnije" od svega - trebalo je na vidljivo mjesto istaknuti natpis: "Bez računa se ne računa"(J). Čudno će zvučati, ali je meni to sve skupa ispalo prilično veselo.

ANDREA ČVRLJAK: Pa da, to je najednostavnija stvar. Kupiš certifikat u FINI, instaliraš program i to radi. Imam stav da treba sve raditi prema propisima, to je struktrura i sigurnost.

7. KAKVU VRSTU POMOĆI GRAĐANI NAJŠEČĆE TRAŽE OD VAS KAO PSIHOLOGA?

GORDANA BERTOVIĆ: Građani najviše traže psihoterapijske razgovore kad se nađu u kriznoj životnoj situaciji ili kad osjećaju emocionalne probleme ili simptome , zatim se traže usluge u medicini rada (kad dolaze po dozvole). Te dvije stvari su najzastupljnije, dok je dijagnostika svedena na minimun (praktički samo sudska vještačenja i obrada na traženje psihijatra)

TANJA PURETA: Kad je o građanima riječ, oni se najčešće obraćaju za pomoć u rješavanju konkretnih problema s kojima su se susreli i ne znaju se samostalno nositi s njima. Drugi razlog njihovog obraćanja je želja da kroz individualni coaching razviju svoje socijalne vještine, odnosno vještine boljeg upravljanja sobom (npr. upravljanja vlastitim vremenom, kontroli emocija u određenim situacijama koje im izazivaju stres, i sl.)

LJUBO KAČIĆ: U poslovnom smislu ne radim direktno s građanima, već su moji klijenti organizacije. I tu su moje usluge jasne i definirane. Međutim, kako moj posao redovito uključuje te iste građane u njihovoj radnoj ulozi... često znaju pristupiti s nekim osobnim pitanjem, potrebom da se povjere nekome, da traže i dobiju podršku od nekoga neutralnog, sa strane, neopterećenog internim odnosima i poviješću, nekog tko je vidio i druge sredine i može pričati o iskustvima drugih. Najčešće su to teme vezane uz bolji nastup u radnoj sredini, kontrolu emocionalnih stanja i vlastiti razvoj u jednom tako "sofisticiranom području" kao što je komunikacija i međuljudski odnosi. Međutim, vrlo često su to i neke poteškoća iz privatne domene, pitanja o odgoju djece, o partnerskim odnosima, ovisnostima, psihofizičkom zdravlju, svom ili nekoga bliskoga i sl.

ANDREA ČVRLJAK: Imaju potrebu da ih netko sasluša i suosjeća, te da ima pruži potporu kako i dalje. Vrlo česta tema su poteškoće anksioznosti, depresija, nezadovoljstvo, potekoće komunikacije u braku, učenje novih vještina kako se suočiti....Zapravo različite su potreškoće i jedinstvena reakcija svakog pojedinca.

8. IMATE LI SURADNJU SA DRUGIM STRUČNJACIMA IZ PODRUČJA POMAGAČKIH STRUKA?

GORDANA BERTOVIĆ: Da,suradjujem najviše sa psihoterapeutima, zatim psihijatrima i liječnicima. sa psihijatrima surađuje na temu psihodijagnostike, a sa liječnicima i psihoterapeutima surađujem u terapijskom radu

TANJA PURETA: Mi kao organizacijski psiholozi, kada radimo u nekoj organizaciji na njenom razvoju, nužno moramo razvijati odličnu suradnju sa svim strukama, a posebice s odjelom upravljanja ljudskim potencijalima,koje je po svojoj suštini multidisciplinarno.

LJUBO KAČIĆ: Upravo maločas spomenute situacije nerijetko završe mojom procjenom da bi bilo najbolje osobu uputiti nekome od kolega koji se specifičnije bave savjetodavnim ili psihoterapijskim radom. Tada mi treba suradnja i s kolegama i s drugim stručnjacima iz područja pomagačkih struka. Bilo je slučajeva kada je trebalo osobe i psihijatrijski hospitalizirati, kada je trebalo pronaći najbolju opciju za zbrinuti dijete s poteškoćama u razvoju, kada je trebalo krizno savjetovanje zbog bračnih razmirica ili pak psihološki zbrinjavati osobe koje su nehotično počinile kazneno djelo i.t.d. Tada mi je jako važno znati za nekoga pouzdanoga stručnjaka i preusmjeriti osobu na pravo mjesto. Smatram da je to dio mog posla i da je to tada u interesu svih u tom lancu. Stanje stvari je da osobno poznam neke kolege iz tih područja i da sam surađivao s njima na takav način, ali moram i priznati da mi nedostaje još puno više takvih imena u mojoj "kognitivnoj mapi".

ANDREA ČVRLJAK: Surađujem s dva psihijatra, kao suradnicima kada treba psihijatrijski pregled, neuropedijatrima, obiteljskim doktorima, psiholozima. Ovim putem želim zahvaliti našoj kolegici Zdeslavi Udovičić koja mi je puno pomogla na početku.

9. BITI PSIHOLOG - PRIVATNIK ZNAČI I BITI SAM SVOJ ŠEF I RASPOAGATI SVOJIM VREMENOM. JE LI TO ZAISTA TAKO I KAKO IZGLEDA JEDAN VAŠ UOBIČAJENI RADNI DAN?

GORDANA BERTOVIĆ: Zaista je tako. Šef si sam sebi. To je prednost kad se radi o postavljanju granica i normi ponašanja. No, kad je šef loš nemaš se na koga ljutiti, osim na sebe,i to je mana. Jedan radni dan u prosjeku izgleda tako da radim od 8-21 uz veće ili kraće pauze. Nekada mi je pauza vrijeme dok dođem od toče A do točke B. Jutro počinjem u medicini rada,nakon toga nastavljam sa psihoterapijama i/ili kliničkom psihodijadnostikom popodne, uz povremena predavanja i radionice na programima društvene odgovornosti i ljudski resursi. Svakodnevna je i administracija koju obavljam između navedenih poslova. Angažirana sam u izobrazbi pomoraca u vidu predavanja na fakulteu. Dakle nekad radim cijeli dan,od 8-21.00 uz kratke pauze,a nekada sam slobodna od 11.00, dakle radim samo 3 sata, vrlo šaroliki ritam i tempo rada

TANJA PURETA: Zaista je tako da ste kao psiholog – privatnik, šef svoga vremena. Kada izađete iz organizacije u kojoj ste bili zaposleni i koja je pred vas postavljala brojne zahtjeve (sukladno opisu radnog mjesta na kojem ste bili zaposleni), osjećaj velike količine vremena koju odjednom imate na raspolaganju, može djelovati previše opuštajuće. Tada se možemo zavarati da imamo dovoljno vremena za sve što želimo i trebamo, što je velika varka. Naime, osim samog konkretnog stručnog rada s klijentima, kao privatnici trebamo voditi računa o brojnim dodatnim aktivnostima koje izlaze iz domene naše struke, kao što su npr. pravno i računovodstveno praćenje poslovanja, informatička podrška, briga o prostoru u kojem obavljamo djelatnost, itd., pa sve do osmišljavanja kako doći do klijenata, aktivnosti marketinga i odnosa s javnostima, itd. Ako uz to još i zapošljavamo ljude, tu se dodaje još i nužnost aktivnog rukovođenja njima. Kada se na sve to doda još i imperativ stalnog osobnog usavršavanja, vremena postane premalo, pa je jako važno postavljati dobre ciljeve, jasno prioritizirati te držati se zacrtanih planova. U suprotnom stvari mogu izmaknuti kontroli, a jedina odgovorna osoba za to je upravo – psiholog-privatnik.

LJUBO KAČIĆ: Uobičajeni dan, što je to? Ha-ha! Ovo je jedno od onih vrlo zanimljivih i projektivnih pitanja i za mene je vrlo slično onom poznatom: da li je čaša polu-puna ili polu-prazna. Neki bi sigurno rekli kako privatnici imaju slobodu da rade što ih je volja i kad ih je volja, i da ne moraju nikome polagati račune. Drugi bi sigurno rekli kako to nije nikakva sloboda ako ne znaš hoćeš li sutra imati dovoljno za normalan život, i kako polagati račune uvijek nekome moraš – bilo to šef, bliski ljudi, društvo, bog... A odgovor je, naravno: u pravu su svi i nitko - to je vrlo individualno! Tu, po meni, nema boljeg ili lošijeg. Kao što se optimisti bolje osjećaju u svojim vedrim interpretacijama, tako se pesimisti sigurnije osjećaju u svojim ozbiljnim pogledima na stvari. I jedne i druge to pokreće na ponašanje, i jednima i drugima to ispunjava njihov prirodni "krug". A svijet treba i jedne i druge.

Da odgovorim na pitanje: meni osobno biti privatnik upravo znači raspolagati svojim vremenom i biti sam svoj šef. I to je tako, usprkos činjenici da si ne želim dopustiti odbijanje poslova bez obzira na privatne planove i želje, da dok radim imam osjećaj da moram biti još odgovorniji prema poslu nego da radim za nekoga (dakle, još manje slobodan)... i bez obzira na činjenicu kako neki koje znam imaju daleko više slobode i vremena, uz možda iste materijalne benefite, a bez neizvjesnosti kojima sam ja izložen. I ja ovu čašu vidim polupunu, unatoč jasnoj odgovornosti i egzistencijalnoj brizi prema sebi i svojim bliskim osobama. Dakle, ovaj modus djelovanja meni ispunjava moj pojam slobode u realnim okvirima, a moj uobičajeni dan je vrlo blizu onoga što bih ja prirodno i želio: nije uobičajen!

ANDREA ČVRLJAK: To je dobra strana. Uglavnom radim popodne od 3 do 8. Prilagođavam se i potrebama klijenata. Osim toga, moj sin je bio moj najveći motivator da mogu sama organizirati svoje vrijeme. Željela sam imati dosta vremena za njega. I to je sada realnost.

10. IMATE LI PRIJEDLOG NA KOJI NAČIN BI HRVATSKA PSIHOLOŠKA KOMORA I HRVATSKO PSIHOLOŠKO DRUŠTVO, MOGLO POMOĆI PSIHOLOZIMA PRIVATNICIMA?

GORDANA BERTOVIĆ: Velika većina ljudi (90%) dolazi psihologu zbog intriznične motivacije, (jer sami imaju potrebu, al po mogućnosti da niko nezna), a dobro bi nam došla i ona ekstrinzična motivacija ljudi (dakle dolazak psihologu zbog nečije stručne indikacije).Tu bi Komora trebala odigrati ulogu danas bolje umreži sa drugim strukama. Kao pro su naše usluge umrežene u medicini rada. Da je u medicini rada prepušteno klijentima da sami odluče doći psihologu ne bi niko došao, ili nekada je za ocjenu radnesposobnosti bio obavezan nalaz psihologa te su klijeniti dolazili na testiranje jer jeto bilo indicirano. Danas, bar u Rijeci nije tako, nalaz psihologa je dobrodošao ali nije nužan i to klijenti znaju. I drugo,pomoć Komore vidim da nam otvori mogućnost rada i suradnje sa drugim osiguravajućim kućama, a ne da se samo bore sa HZZO-o gdje evidentno nama nema mjesta. Takvu suradnju pojedinac psiholog nema snagu napraviti. Timebi se klijentima omoguilo da bar neke usluge nemorajuplaćati sami. I treće,najvažnije, Komora bi privatnicima u kliničkoj praksi najviše mogla pomoći da nas prema načinima plaćanja samo nekih od naših usluga (npr.onih osnovnih –testiranja) izjednači sa psiholozima koji rade u ambulatnim službama bolnica ili domova zdravlja (državnim službama). Ako klijent istu uslugu (testiranja) može ambulantno (u KBC-u ili DZ) dobiti besplatno kod psihologa, nije motiviran doći privatniku (a znamo da uslugu psihologa u državnojslužbi neko plati-HZZO,Grad,Županijai sl). U tom slučaju nevidimrazloga zaštoje zabranjeno psiholozima privatnicima da sklope iste ugovore koje je u njihovo ime sklopila držav.ustanova.

TANJA PURETA: Po mom mišljenju, najviše mogu pomoći u sustavnom promicanju naše struke u javnosti te u osmišljavanju kvalitetnih programa usavršavanja za psihologe praktičare, u smislu njihovog stalnog profesionalnog razvoja, kako bi kvaliteta našeg rada bila široko prepoznata i cijenjena.

LJUBO KAČIĆ: Pa, ništa posebno, izuzev onog općenitog: da nastave raditi na promicanju važnosti, digniteta ali i popularnosti naše struke prema "vani" te odgovornosti, angažiranosti i entuzijazma prema vlastitoj struci prema "unutra". Ipak, ponovit ću onaj moment kojeg sam ranije spomenuo: potrebu da ljudi iz nekog zajedničkog miljea međusobno komuniciraju. Mislim da su aktivnosti u vidu prezentacija i predavanja koje organizira Sekcija za organizacijsku psihologiju HPD-a jedan dobar način susreta i međusobne razmjene iskustava među kolegama koji imaju neke profesionalne dodirne točke . Napraviti tako nešto još interaktivnije, možda malo neformalnije i za specifičniju grupu sudionika – psihologa privatnika – mislim da bi bilo vrlo interesantno i korisno. Sad, da li je za to potreban HPD ili Komora... nisam siguran. Možda bi pomoglo kad bi bili pokretači, a sigurno bi pomoglo kad bi bili sponzori J. No, opstajanje takvog nečega kroz vrijeme direktno bi ovisilo o tome da li tu zaista postoje zajednički interesi i da li bi se ljudi htjeli angažirati oko toga. Meni osobno bi to bilo vrlo zanimljivo doznati.

ANDREA ČVRLJAK: Neka ideja je umrežavanje s državnim instutucijama ili osiguravajućim društvima odn. prebacivanje dijela posla na psihološke prakse. Onaj dio posla koji sustav ne stigne obaviti, a tiče se usluga psihologa. To mi se čini dobra ideja. Osobno znam da ljudi dugo čekaju na psihologijske obrade što bi jednim dijelom i mi mogli obavljati. Ima i drugih apsekata poslova koji bi mogao pokrivati privatni sektor. Sigurna sam da se na tome radi i da je to budućnost.

11. ŠTO BI SAVJETOVALI KOLEGICAMA I KOLEGAMA PSIHOLOZIMA KOJI RAZMIŠLJAJU DA OTVORE PRIVATNU PSIHOLOŠKU PRAKSU?

GORDANA BERTOVIĆ: Da prije otvaranja priv.prakserazmišljaju dugoročno, jer otvoriti nije problem, raditi pomalo nije problem. Problem je kontinuirano 12mj.održavati rad privatne prakse. Poruka mladima-bez prethodnog kliničkog iskustva bar od 5 godina teškoje za očekivati uspjeh u privatnoj praksi koja je bazirana na radu sa klijentima koji traže pomoć

TANJA PURETA: Prije svega, smatram da je prije donošenja odluke o otvaranju privatne prakse jako korisno da psiholog provede neko vrijeme radeći za neku drugu organizaciju (ili privatnika), kako bi stekao odgovarajuću stručnu podlogu za samostalan rad. Širina i dubina profesionalnih znanja, kao i optimalna razina osobne zrelosti, ključ su uspjeha u privatnim vodama. Dodatno, savjetovala bih im da se najprije dobro informiraju o tome što to sve obuhvaća (kroz literaturu i kroz razgovore s privatnicima, pogotovo onima uspješnima), realno procijene je li to za njih i ako dobiju odgovor razuma i srca da jest – neka hrabro krenu. Mogu im obećati da će se susresti s brojnim preprekama, ali svladavanje svake od njih samo će ih još više izbrusiti do razine pravog profesionalnog dragulja.

LJUBO KAČIĆ: Ovdje ne mogu a ne biti šaljivo ozbiljan i filozofski konkretan. Želim dati naputak:"Tri koraka do uspješne odluke"! Prvo - svakako dobro promislite što je za vas stvarno sloboda, i to u onom smislu koji sam malo prije spominjao. Ne morate ići dalje, ako imate osjećaj da i nije neka sloboda kad moraš sve sam raditi: i marketing i prodaju i pregovore... i dogovarati grupe za testiranje, i testirati, i ispravljati testove i raditi intervjue i pisati mišljenja i prezentirati nalaze i pisati fakture, a onda ih još i poslati, pa na kraju mjeseca se pobrinuti i za računovodstvo... i da ne nabrajam više, dok čekam da mi plate posao završen još prije mjesec i pol dana. Ako ipak mislite da to ima nekih svojih čari onda, kao drugo - još jednom, što je moguće konkretnije zamislite kako na vas stvarno djeluje neizvjesnost, nepostojanje sigurnih egzistencijalnih uporišta u budućnosti, najvjerojatnije nepostojanje osoba koje će vam uskočiti i zamijeniti vas kad osjećate da više ne možete, da bi zaspali, pobjegli... (puno sam puta pomislio kako bi bilo dobro da su vlasnik i direktor moje tvrtke stvarne osobe kojima mogu predati odgovornost i otići na more - brati masline!). Ako ništa strašno pri tome ne možete zamisliti (poput npr osjećaja potpune neslobode, svezanosti, okovanosti), onda, kao treće, pročitajte zadnju rečenicu. Upornost, otpornost ili tvrdoglavost – ne znam više što je što – ali, svakako je to nešto što treba privatniku, pa bio on i psiholog!. Ako vam i to zvuči poznato, odnosno kao ništa pametno, javite mi se za kavu: pokušao bih vam uživo objasniti neke poduzetničke probleme. No to je već četvrti korak, a vi već previše razmišljate.

ANDREA ČVRLJAK: Svakako bi ih podržala i pomogla im na počecima jer je i to meni trebalo kada sam započela. Onaj tko želi raditi, posla ima! Zato neka se usude krenuti!

Zahvaljujem kolegicama i kolegi na suradnji i želim puno uspjeha u radu.

Zoran Šimić, urednik

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed
Pet, 19. 10. 2018 00:39