Roditelji, djeca, mobiteli..., prenosimo zanimljivi tekst autorice Nede Pleić, predsjednice DP u Splitu i članice UO-a HPD-a:
„Ja bih mobitel“, čujemo danas od djeteta još prije nego što počne pričati, što kasnije prelazi u „Ja bih svoj mobitel“, što vodi do „Moj mobitel je moja privatnost“.
U današnjem svijetu mobitela, roditelji se teško snalaze. Često imamo dojam da tehnologija prelazi nas same, ne znamo kako se nositi s njom i pitamo se što dalje. Sjedilački način života uz ekrane s različitim aplikacijama koji za nas predstavlja nešto novo, čiji cilj, namjenu i svrhu ne razumijemo u potpunosti, nešto na što nismo naviknuti, nama samima predstavlja izazov te nam treba dosta vremena da sami stvorimo svoj stav o različitim socijalnim medijima. S duge strane, kada nemamo svoj stav, kako ćemo ga prenijeti djeci?
Današnja djeca se rađaju upoznata s mobitelom, internetom te različitim medijima koji se rapidno razvijaju. Djeca su često naprednija u korištenju mobitela od samih odraslih. S druge strane, mediji nas bombardiraju objavama o štetnosti mobitela i ekrana koji, osim što utječu na temperament djeteta, rade strukturne promjene u mozgu naše djece, promjene u razvoju motorike i senzorike, te utječu na samo oblikovanje ličnosti. Usmjeravamo se na neprimjerene sadržaje, koji su nasilni sami po sebi te potiču nasilje, na opasnost od nedobronamjernih odraslih i nedobronamjernih vršnjaka koji žele iskoristiti naše dijete i koji štetno utječu na razvoj našeg djeteta.
Prvi impuls svakog roditelja je zaštititi svoje dijete od tih utjecaja. S druge strane, još u doba kada su naša djeca bebe, primjećujemo da nam ekrani pomažu. Kada su djeca mala, umirujemo ih preko sadržaja na ekranu, uz ekran nekada postignemo da pojedu obrok, uz ekran uče crtati uz pomoć različitih aplikacija dok u starijoj dobi ekrane koriste za učenje, upoznavanje novih činjenica, širenje vidika, upoznavanje novih kultura i informiranje općenito.
Zbog toga se roditelji nalaze u problemu i pitaju se što im je činiti. Sami se teško snalaze, mediji ih bombardiraju, a tehnologija se razvija brže nego što je mogu pratiti. Ukoliko djetetu damo mobitel, izlažemo ga većem riziku, ukoliko odgađamo djetetovo posjedovanje mobitela, riskiramo izolaciju od strane njegovih vršnjaka te osjećaj da je drugačije od njih. Kada narastu, nastaju novi problemi – jedni govore da treba biti prijatelj svom djetetu na društvenim mrežama, drugi da ih je potrebno kontinuirano pratiti, nadzirati i ne dozvoliti im da se izlažu rizicima. Treći smatraju da djeci treba sve to zabraniti i da su jedino na taj način djeca sigurna. Četvrti pak kažu da djecu treba pustiti jer da se u tome oni tome snalaze puno bolje nego mi...
Takve nedoumice su uvijek postojale i postojat će i dalje, ali ono što je bitno je važnost roditeljske uloge u ovoj priči. Uloga roditelja je odgoj djece, odnosno prijenos osnovnih vrijednosti i normi ponašanja. Važno se prema djetetu ponašati onako kako to zahtjeva njegova razvojna dob. Tako, na primjer, malo dijete zahtjeva kontinuirani nadzor i odgoj pod nadzorom. U samom početku, glavni nosioci odgoja su majka i otac. Nakon toga, sve više utjecaja imaju ostali članovi društva kao što su djetetova šira obitelj, odgajatelji, učitelji i prijatelji. Zadatak roditelja je što ranije djetetu prenijeti osnovne vrijednosti i norme ponašanja, puštati ga da se postepeno osamostaljuje, a na kraju ga poticati na samostalnost. Kako to radimo u odgoju prema vršnjacima, u odgoju prema odraslima, u odgoju prema društvenim normama i vrijednostima, tako to trebamo raditi i u odgoju prema mobitelima i naprednim tehnologijama.
Možete li zamisliti petnaestogodišnjaka koji odlazi vani s prijateljima, i njegovu majku ili oca kako ga prate, upozoravaju što smije a što ne smije raditi? Ili na primjer situaciju da majka provodi vrijeme s kćeri i prijateljima tijekom njihovog izlaska? Čini li vam se ta situacija malo smiješna?
S druge strane, normalno je da dijete od 5 godina izlazi vani u pratnji roditelja, koji ga nadgledaju, motre i upozoravaju, odnosno odgajaju. Djecu odgajamo sukladno njihovoj dobi. Isto je i s usmjeravanjem ponašanja na društvenim mrežama i internetu. Važno je da roditelji odgajaju djecu za korištenje mobitela i ostalih medija.
Ali kako?
Za početak, važno je da se roditelji i sami upoznaju sa svime čemu su djeca izložena, a zatim, provodeći vrijeme s djecom, razgovaraju s djecom o sadržajima koje gledaju i o osjećajima i mislima koje djeca imaju kada prate sadržaje na mobitelu ili kada provode vrijeme na društvenim mrežama. Kao što dijete odgajamo i učimo kako se ponašati u parku, kod bake i djeda, u kući, u vrtiću, u školi, tako ga odgajamo i učimo kako se ponašati na mobitelu. To iziskuje dodatan napor, jer od roditelja traži upoznavanje sa sadržajima koji ih ne zanimaju, crtanim filmovima, različitim aplikacijama za igranje igrica, društvenim mrežama, dopisivanja s djetetom, učenja od njih i izmjenjivanja iskustva s djecom uvažavajući njihovo mišljenje.
Onaj roditelj koji u današnje vrijeme želi odgajati dijete, obvezan je posvetiti se i tom dijelu odgoja. Na taj način od malena učimo dijete kako preživjeti u svijetu mobitela, kako se zaštititi od neželjenih utjecaja nedobronamjernih vršnjaka i odraslih te kako kritički gledati na sadržaje na koje naiđe.
Svjesni smo da braneći djetetu korištenje mobitela i društvenih mreža, nećemo postići kvalitetno rješenje, već da jedini pravi odgovor leži u tome da djecu ispravno naučimo na koji način se trebaju odnositi prema socijalnim medijima i novonastalim tehnologijama općenito. Tek tada su naša djeca spremna za ovaj novi, tehnologijski svijet.
Neda Pleić, diplomirani profesor psihologije
Literatura:
Livingstone, S., Millwood Hargrave, A., (1997). Harmful to Children? Drawing Conclusions from Empirical Research on Media Effects; Regulation, Awareness, Empowerment: Young People and Harmful Media Content in the Digital Age (Ed): Carlsson, U., The International Clearinghouse on Children, Youth and Media, UNESCO.
Livazović, G. (2009). Teorijsko – metodološke značajke utjecaja medija na adolescente. Život i škola, br. 21, god. 57., str. 108. do 115.
Krcmar, M., & Vieira, E. T. (2005). Imitating Life, Imitating Television The Effects of Family and Television Models on Children’s Moral Reasoning. Communication Research, 32(3), 267-294.
Peters, M., Fitch, M., Huston, A. C., & Wright, J. C. (1991). Television and families: What do young children watch with their parents? Child Development, 51, pp 1409-1423.
Strasburger, V. C. i sur. (2010.) Health effects of media on children and adolescents. Pediatrics, 125(4): 756-767.
Više...
