Usamljenost se najčešće definira kao osjećaj patnje ili tuge radi nedostatka kvalitetnih odnosa s drugim ljudima te čežnje za istim. Zanimljivo je da su neurolozi otkrili da se usamljenošću bavi isti centar u mozgu koji je zadužen za bol. Potreba za osamom je ponašanje kojem pribjegavamo kada se osjećamo preopterećeni, umorni te nam je potrebno neko vrijeme da se „saberemo“, presložimo misli i prioritete. Pojednostavljeno rečeno – usamljenost je nametnuta od drugih, a samoća je izabrana. Ljudi su vrlo različiti po svojoj potrebi za drugima – svi imamo potrebu za kvalitetnim i dobrim odnosima s drugima, ali razlikujemo se po intenzitetu te potrebe. Eysenck tu različitost definira kroz crtu ličnosti „introverzija – ekstraverzija“. Različiti smo po tome koliko ljudi i socijalnih podražaja može zadovoljiti tu našu potrebu za drugima. Najjednostavnije rečeno – nekome je dostatna jedna osoba da zadovolji potrebu za drugima, a nekome društvo je potrebno do 10 ljudi...
U nastavku o ovoj temu, u Psihološkom prostoru piše kolegica Sandra Matošina Borbaš, čitajte s užitkom OVDJE.